Postoje datumi koji se ne mogu izbrisati iz kolektivnog pamćenja jednog naroda. Oni nisu samo stranice historije – oni su otvorene rane, sjećanja koja žive u porodicama, u pogledima preživjelih i u imenima onih koji se nikada nisu potpuno oporavili od onoga što su doživjeli.
Za Bošnjake Livna jedan od tih datuma je 21. juli 1993. godine.
Toga dana započela je organizovana akcija hapšenja Bošnjaka na području općine Livno. U narednim danima uhapšene su stotine ljudi – civila, uglednih građana, privrednika, profesora, radnika, ali i brojni Bošnjaci koji su do tada bili pripadnici HVO-a i zajedno branili Livno od agresije. Umjesto zahvalnosti za doprinos odbrani grada, dočekala su ih hapšenja, poniženja, zatvaranja i logori.
Mnogi su odvedeni u zatočeničke objekte poput vojarne “Ante Bruno Bušić”, prostorija Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić”, skladišta i drugih objekata na području Livna, gdje su bili izloženi fizičkom i psihičkom zlostavljanju, prisilnom radu i nehumanim uslovima. Dio zatočenika kasnije je razmijenjen, dok su pojedinci mjesecima ostali lišeni slobode.
O ovim događajima danas ne govore samo svjedoci. Govore i sudske presude, dokumenti, iskazi preživjelih i historijske činjenice. Istina je zabilježena i ona više ne može biti izbrisana.
Vrijeme prolazi, ali odgovornost ostaje
Prošle su više od tri decenije.
Mnogo toga se promijenilo. Generacije su odrasle, mnogi svjedoci su nas napustili, a oni koji su preživjeli nose teret uspomena koji ne blijedi.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se o ovom datumu danas govori manje nego prije deset ili dvadeset godina.
Zašto?
Zašto nema dostojanstvenih akademija, naučnih skupova, dokumentarnih filmova, školskih časova historije, institucionalnih obilježavanja i zajedničkog okupljanja svih onih kojima je istina važna?
Zašto je 21. juli za mnoge postao tek datum u kalendaru?
Sjećanje nije ničije privatno vlasništvo
Posebno zabrinjava osjećaj koji među brojnim preživjelim logorašima i članovima njihovih porodica sve češće možemo čuti – da su udruženja osnovana kako bi čuvala uspomenu na logoraše i branila njihova prava izgubila dio svoje izvorne misije.
Umjesto da okupljaju sve preživjele bez razlika, da dokumentuju svjedočanstva, pomažu porodicama i budu moralni autoritet, stiče se utisak da su aktivnosti često svedene na nastupe nekolicine pojedinaca, ličnu promociju ili povezivanje kulture sjećanja s dnevnom politikom.
Ako takav osjećaj postoji među članovima zajednice, onda je to ozbiljan razlog za preispitivanje rada svih koji nose odgovornost za očuvanje istine.
Jer logoraši nisu ničije političko naslijeđe.
Njihova patnja nije prostor za prikupljanje političkih poena. Njihove uspomene nisu privatna svojina bilo kojeg pojedinca ili organizacije.
Najveća opasnost je zaborav
Narod ne gubi svoje dostojanstvo kada govori o svojim ranama.
Gubi ga kada o njima prestane govoriti.
Djeca rođena nakon rata danas su odrasli ljudi. Mnogi od njih gotovo ništa ne znaju o događajima iz jula 1993. godine.
Ne znaju gdje su bili logori.
Ne znaju ko je odveden.
Ne znaju kako su njihove komšije nestajale preko noći.
Ne znaju koliko je porodica živjelo u strahu.
Ako im mi to ne ispričamo, neko drugi će ispričati drugačiju verziju.
Ili se neće pričati nikako.
Vrijeme je za dostojanstveno zajedništvo
Ovaj datum ne smije biti povod za nove podjele.
Ne smije biti ni prostor za političke govore.
Treba biti dan dova (molitve), sjećanja, historijske istine i poštovanja prema svim nevinim žrtvama.
Potrebno je uključiti porodice logoraša, historičare, pravnike, mlade, obrazovne ustanove, vjerske zajednice i sve one kojima je stalo do istine.
Potrebno je sistematski prikupljati dokumente, fotografije i svjedočanstva dok još postoje ljudi koji ih mogu ispričati.
To dugujemo onima koji su prošli kroz logore.
To dugujemo onima koji više nisu među nama.
Ali, prije svega, dugujemo generacijama koje dolaze.
Istina ne traži osvetu – traži pamćenje
Na današnji dan s poštovanjem se prisjećamo svih Bošnjaka Livna koji su u ljeto 1993. godine prošli kroz hapšenja, zatvore, logore, poniženja i neizvjesnost.
Njihova snaga, dostojanstvo i istrajnost obavezuju nas da govorimo.
Ne glasnije zbog mržnje.
Nego odlučnije zbog istine.
Jer narod koji zaboravi vlastitu prošlost, prepušta drugima da napišu njegovu historiju.
A historija napisana bez istine nikada ne može biti temelj pravedne budućnosti.
