Zvornička Podrinjska medresa osnovana je 1870. godine. Poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, tadašnje vlasti su zabranile rad ove medrese.
Zgrada medrese služila je za smještaj vojske, za rad suda, stanovanje… Husejn-ef. Omerović, rođen 1930. godine u Kamenici kod Zvornika, posljednji je živi učenik Podrinjske medrese. Iako ima 96 godina, još je vitalan, pokretan i vrlo komunikativan.
Reklamni sadržaj
Kraj reklamnog sadržaja
I sad ide na džumu. Hoda sam, bez štapa. Živi u Memićima kod Kalesije. Zajedno s Husejn-ef. i Mustafom Muharemovićem, predsjednikom MIZ Zvornik, u srijedu, 29. jula, obišli smo zgradu Podrinjske medrese. U dvorištu medrese posijana je buranija. Vriježi su još uz pritku, ali ne vidimo roda. Bit će da je sva ubrana. Mustafa-ef. Muharemović nam veli da su buraniju posijali Kinezi.
Bio je dirljiv susret Husejn-ef. Omerovića sa zgradom u kojoj je prije čitavih 80 godina pohađao medresu.
Sjećanje na muderisa, softe i softbašu
Sjećanja su poput lavine navirala. Dok nam je kazivao o svojim medresanskim danima, nismo mogli prikriti divljenje takvoj mentalnoj snazi, takvoj memoriji… Po ulasku u zgradu, odmah je rekao da nije ovako bilo.
„Ovo je sve bila učionica. Nije bilo ovog zida. Nastava se održavala u jednoj učionici. Svi zajedno smo slušali predavanja. Na predavanjima smo svi nosili kape. I muderis je nosio nekad kapu, nekad fes“ – kazivao nam je efendija Husejn.
U pravu je što se tiče novog zida; zgrada je, nakon zabrane rada Medrese, pregrađivana i prilagođavana za druge namjene.
Prisjećao se Husejn-ef. svojih medresanskih dana, školskih drugova, softa i muderisa. Podrinjsku medresu upisao je 1944. godine, imao je tek 14 godina. S njim su tada medresu pohađali i rođaci i komšije iz Kamenice: Ibro Omerović, Idriz (Hasana) Omerović, Muhamed (Husein) Omerović, Muhamed (Huso) Omerović, Adem Mehmedović, Idriz (Adem) Redžić i Ejub (Mustafa) Redžić. Osim iz Kamenice, bilo ih je, kako kaže, i iz drugih mjesta, iz Glogove, Glumine, Klise, Kalesije…
„Najstariji među nama bio je Husejn Pjanić iz Pjanića kod Kalesije. Bio je sedam-osam godina stariji od mene. On nam je bio softbaša, glavni među nama softama” – prisjeća se naš sagovornik.
S posebnim uvažavanjem Husejn-ef. govori o muderisu i upravniku Podrinjske medrese Mehmed-ef. Šljiviću.
„Znao je biti strog, ali je bio učevan i dobar, pravedan. Na namaze smo išli u Namazđah džamiju, a na džumu smo išli u Riječansku džamiju. Muderis je znao reći imamu te džamije da mene pusti da učim Kur’an prije džume“ – sjeća se efendija Omerović.
Sjeća se i da su se softe kupale u obližnjoj Drini iako im je to muderis Šljivić zabranjivao. Mehmed-ef. Šljivić je bio muderis Podrinjske medrese od 1938. do zabrane rada 1946. godine.
Mustafa-ef. Muharemović: Bošnjaci prepoznali značaj Podrinjske medrese
Ponovno preuzimanje zgrade Podrinjske medrese u Zvorniku je svakako vrlo važan trenutak za Islamsku zajednicu u ovom području, ali i IZ u Bosni i Hercegovini. Raduje nas da su Bošnjaci u Podrinju i drugim krajevima prepoznali značaj ovog čina, te nam pružaju veliku podršku. U proteklih nekoliko sedmica smo se bavili čišćenjem objekta. U toku su pripreme na zahtjevnijim poslovima. Potrebno je sanirati krovnu konstrukciju, što je preduslov da se zgrada zaštiti od daljnjeg propadanja. Uporedo će biti aktivnosti na izradi projektne dokumentacije za potpunu rekonstrukciju.
Kraljevina Jugoslavija, NDH, SFRJ, Bosna
Husejn-ef. je tokom školovanja stanovao u zgradi Medrese.
„Subotom i nedjeljom smo išli kući. Dok smo bili u Medresi, hranili smo se onim što bismo sebi donijeli od kuće, ili što bi nam donijeli. Bila je i školska kuhinja, ali nije nešto posebno bila snabdjevena hranom“ – pričao nam je. Lijepa bi se filmska priča o životu Husejn-efendije Omerovića mogla napisati.
Husejn-ef. Omerović potiče iz ulemanske porodice. Imami su bili i njegov otac Salih i djed Mehmed. Preko glave preturio je Husejn-efendija dva rata i dva muhadžirluka. Živio je u četiri države: u Kraljevini Jugoslaviji, kratko vrijeme u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je Bosna bila pod okupacijom NDH, u Titinoj Jugoslaviji i sada živi u Bosni i Hercegovini.
Imao je tek 14 godina kada je postao siroče, ostao bez oba roditelja. Majka Nesiba, koja je bila iz Memića (općina Kalesija), umrla je 1939. Po izbijanju Drugog svjetskog rata na ovim prostorima, 1941. godine njegovi iz Kamenice sele u Memiće. Bježali su od četničkog noža. U Kamenicu su se ponovo vratili 1944. godine. Prilikom povratka u Kamenicu svratili su na Kula Grad kod Zvornika, kod tetke Dude, sestre Husejnovog oca Saliha. Tu iznenada umire Husejnov otac Salih. Nakon zatvaranja Podrinjske medrese mladi Husejn je povremeno odlazio na privatne časove kod muderisa Šljivića u Zvornik. Imao je veliku želju da radi imamski posao.
Prvi angažman kao imam imao je u Gornjoj Kamenici 1947. godine. U Sarajevu 1957. godine će položiti imamsko-mualimsko-hatibski ispit i zvanično postati imam.
Dobro, kao da je jučer bilo, sjeća se polaganja ispita. Polagao je 13 ispita u Gazi Husrev-begovoj medresi pred Komisijom čiji je predsjednik bio muderis Mustafa-ef. Ševa.
„Abdulah Dervišević me oborio iz Matematike i Srpsko-hrvatskog jezika. To sam položio na popravnom ispitu. Kada sam završio s polaganjem ispita, vidio sam Sulejmana Kemuru, tadašnjeg direktora Medrese, da ide u svoju kancelariju. Brzo sam otišao za njim i zamolio ga da mi kaže da li sam položio ispite jer nisam mogao čekati rezultate zato što sam imao autobus za Zvornik. Putovalo se sedam sati. Direktor Kemura mi je rekao da sam položio i da mogu ići –ispričao nam je efendija Husejn.
Sjeća se i da je tada, prilikom polaganja ispita, upoznao i Saliha Agića, koji je dobro učio Kur’an. „Ja sam mu rekao da bih volio da učim Kur’an kao on, a on meni kaže da bi volio da uči kao ja“, ispričao nam je svoje sjećanje na kolegu Saliha Agića, koje svjedoči o njihovom prelijepom međusobnom odnosu i o međusobnom uvažavanju.
„Nećeš se nanosati beretke“
Nakon dobijanja imamskog dekreta prvo zvanično zaposlenje bilo mu je u Lokvama kod Stoca. Uoči agresije 1992-1995. radio je u Gornjoj Trnavi kod Bijeljine.
Ispričao nam je i kako se uspio spasiti i praktično pobjeći iz Bijeljine.
„Pred kraj ramazana pošao sam u Bijeljinu, u Odbor, da predam pare od vitara. Jedan čovjek, prolazeći pored mene, rekao mi je da se neću nanosati beretke. Znao sam šta to znači. Ipak, dočekao sam Bajram i s džematlijama klanjao bajram-namaz u Gornjoj Trnavi. Bilo je to početkom aprila. Poslije bajram-namaza sam sjeo u auto i preko Karakaja krenuo za Kalesiju. U Karakaju su već bili arkanovci. Srećom uspio sam živ doći.“
Kao imam radio je čak 61 godinu. Radio je u mnogim džamatima: Gornja Kamenica, Lokve, Gornja Vidoska kod Velike Kladuše, Gornja Kalesija, Gornja Trnava, Osoje, Cerik, Potur-mahala u Gornjoj Tuzli, Grabovica (Tuzla). Imamsku karijeru okončao je u kalesijskom džematu Zukići 2008. godine. U Kalesiju je došao 1974. godine. Tada je kupio i auto.
„Bilo je dosta mekteba koje sam ja “pokrivao” i da bih na sve mogao stići, morao sam kupiti auto. Kupio sam “fiću” od Hifzija-ef. Suljkića.“
Husejn-ef. Omerović danas živi u Memićima, općina Kalesija. Sa suprugom Džemilom, koja je preselila 2015. godine, bio je u braku 65 godina. Imali su sedmero djece: kćerke Eminu, Aišu (umrla u 18. mjesecu života), Najlu (umrla 2022. godine) i blizanke Suvadu i Senadu, te sinove Enver-efendiju (umro 2003. godine) i Ekrema.
Rad o životu i djelu Husejn-ef. Omerovića objavio je 2024. godine u Novom Muallimu dr. Šefko-ef. Sulejmanović.
U Kalesiji efendiju Husejna znaju po nadimku Hodža Kamenica. Kad se po profesiji dobije nadimak, to znači da se valjano posao obavljao. S obzirom na to da je Kamenica, odakle je i naš efendija, dala veliki broj imama, u Kalesiji ima i pošalica koja kaže: „Kad se dijete u Kamenici rodi i kada prvi put izađe iz kuće, ako pogleda prema Zvorniku bit će trgovac, a ako pogleda prema Sarajevu, bit će hodža.” Husejn-ef. je, očito, bio dobro zagledan prema Šeheru.
(IIN Preporod)
