Sve je laž, kaže sada već stara Merlinova pjesma. Ali, što je srpska mitomanija okupana u laži i samoobmani, to se teško može do kraja razjasniti.
Nekako se ta mitomanija bila ohladila dok je stisnuta u ćoše oplakivala sve izgubljene ratove našeg doba. Uistinu su Srbi u postjugoslovenskoj eri najporaženija vojska od svih. A upravo ih je mitomanstvo odvelo na stranputicu na kojoj su prvo klali, silovali i činili sve zločine opisane u civilizacijskom pravu. A onda su državu po državu dobijali po nosu, palili traktore i bježali kud znaju. I krivi i nedužni. Jer, mitomanija ti je k'o razorna oluja, kupi žrtve bez pitanja za krivicu.
No, taman kada smo se ponadali da današnja politika bosanskih Srba neće ostati na temeljima mitomanske hajdučije, pojavi se mitomanisanje Ane Trišić Babić.
Moram priznati da je to iznenađenje, jer od svih Dodikovih golubova, nekako sam najmanje očekivao da će u mitomaniji zaglaviti žena koja je jučer zagovarala NATO i EU.
Elem, stručnjakinja internacionalnih odnosa sada bi da rastabiri neke nepravde prema vaskolikom srpstvu, jer eto po njenom znanju iz historije anamoni (Bošnjaci, Bosanci) bi da bitku iz 1737. godine kod Banje Luke i pobjedu u istoj prikažu svojom. A đe će ikad iko pričati o prošlosti i uspješnim bitkama pored nebeskog naroda koji potiče prije stvaranja kosmosa i vječno će biti tu da mitomaniše, čini zločine na mitovima o sebi i plače kad vidi koliko traktor ide sporo.
Džaba su takvima ćitabi iz 20. stoljeća i ranije, kad se u bivšoj saradnici zapadnih organizacija i omraženog OHR-a javi potreba da Srbima raspali maštu kako su samo oni vječni, a svi drugi lažu.
Nije zalud, ali njoj je badava nuditi zapis o Boju kod Banjaluke Hamdije Kreševljaković. Pokvarit će joj mit, ali siguran sam da neće prestati mitomahnitati.
Nije Kreševljaković neki savremeni Bošnjak s Facebooka, nego historičar koji je prije gotovo devedeset godina, pišući o Banjalučkom boju iz 1737. godine, zapisao ono što je danas očigledno neprijatno za one koji bi historiju prekrajali prema dnevnoj politici.
Kreševljaković piše da se na Travničkom polju okupila „lijepa vojska sa svih strana“, a zatim opisuje kako je bosanska vojska krenula prema Banjoj Luci. U njoj su bili ljudi iz različitih krajeva Bosne, a na putu su joj se priključili i krajiški borci.
Još preciznije, kada opisuje raspored pred samu bitku, Kreševljaković navodi:
„Na desnom krilu bio je Mehmedbeg Fidahić s krajiškim kapetanima, na lijevom alajbezi od četiri sandžaka sa zaimima i spahijama, a u centrumu Ali paša s janjičarima i vojskom od 32 kadiluka (kotara), koju su predvodili kadije.“
Dakle, nije teško pronaći ko je stajao u toj vojsci. Na desnom krilu bio je Mehmed-beg Fidahić sa krajiškim kapetanima. Na lijevom alajbezi četiri sandžaka sa zaimima i spahijama. U centru Ali-paša Hekim-oglu sa janjičarima i vojskom mobilisanom iz 32 kadiluka. To baš i nije opis nekakve vojske koja je stigla iz današnje Turske da se bori u Banjoj Luci.
A šta se dogodilo?
Kreševljaković piše kratko i jasno:
„Oko podne zametne se strašna bitka i nakon dva sata Bošnjaci izvojštiše pobjedu.“
I nije tu stao. Zabilježio je i kako je u prvom jurišu Fidahić izgubio tri konja, bio ranjen i gologlav, s golom sabljom, ponovo krenuo među neprijatelje. Kada mu je Ali-paša dao svog konja, dolamu i čelenku i previo mu ranu, Fidahić se ponovo postavio na čelo svog krila.
A onda dolazi rečenica koju bi svako ko se danas bavi historijskim mitovima morao prvo pročitati, pa tek onda otvoriti usta.
Kreševljaković piše da su „ovdje Bošnjaci sami, i to na svoju ruku, potukli austrijsku vojsku i spasili svoju domovinu.“
Ne treba ovdje čak ni raspravljati šta je ko bio u današnjem nacionalnom smislu. Bosna je 1737. bila dio Osmanskog carstva i vojska je formalno bila osmanska. Ali iz toga nikako ne slijedi da su oni koji su se borili bili nekakvi „Turci“, kako bi danas neko želio predstaviti. Upravo suprotno, historijski izvori govore o bosanskoj vojsci, bosanskim kapetanima, spahijama… iz bosanskog kadiluka.
I zato je najpoštenije historiji ostaviti njene vlastite riječi.
Kreševljaković na kraju daje možda i najvažniji zaključak pobjeda je, kako piše, bila značajna zato što su „Bošnjaci sami, i to na svoju ruku“ porazili austrijsku vojsku, dok je Ali-paša uspio okupiti prvake i narod.
Može se danas nekom dopadati ili ne dopadati riječ Bošnjak. Može se voditi rasprava o tome kako su se ljudi u različitim epohama identifikovali. Ali ne može se ozbiljna historija praviti tako što se iz nje izbace ljudi koji se ne uklapaju u današnju političku priču.
Jer problem nije u tome što neko želi govoriti o Srbima. Problem je kada zbog Srba počne brisati Bosance, Bošnjake i samu Bosnu iz bosanske historije. A kada se srpska politika godinama upregne u mitomaniju, obično stradaju upravo Srbi – s ove ili one strane Drine. Historija to nije jednom pokazala.
I zato, kad se mit ponovo obuče u akademsko odijelo, treba samo otvoriti stare knjige. Sve je već zapisano.
A Ana Babić Mitomanić ima puno važnijih tema za baviti se od pitanja Boja prije nekoliko stotina godina i identiteta ljudi koji u njemu izvojevaše pobjedu. Srbi nisu garant, sve drugo je zaludno trošenje vremena.
