Piše: Nermin Hodžić
Prije trideset i tri godine, 27. i 28. septembra 1993. godine, u opkoljenom Sarajevu održan je Prvi bošnjački sabor, na kojem je obnovljeno historijsko narodno ime Bošnjak, uz reafirmaciju bosanskog jezika kao jednog od temeljnih elemenata bošnjačkog identiteta.
Bošnjački narod i njegovi prvaci tada su odlučili sami kazati ko su. U odsudnim momentima u kojim se odlučivalo o tome da li ćemo uopće preživjeti. Trideset i tri godine kasnije, potpuno je deplasirano vraćati se na pitanje imena i njegova očuvanja. Danas se pitamo jesmo li od naroda koji je vratio svoje ime postali narod sposoban prepoznavati svoje interese, donositi odluke i stvarati pretpostavke da ih provede?
Identitet nije samo odgovor na pitanje ko smo bili i kako se zovemo danas. Ako iza njega ne stoji sposobnost da razumijemo sadašnjost i utječemo na budućnost, on vrlo lahko ostaje zatvoren u prostoru sjećanja. Bošnjaci danas imaju ime, jezik, institucije, univerzitete, kulturna društva, privrednike, političke predstavnike i brojnu dijasporu. Imaju državu koju su odbranili zajedno sa svim drugim domoljubima, obnavljali i gradili u poraću, nastojali izvući maksimum u svim okolnostima. Međutim, politički subjektivitet ne mjeri se samo brojem institucija koje imamo, nego sposobnošću da prepoznamo vlastiti interes, okupimo resurse, razumijemo interese drugih, predvidimo njihove poteze i djelujemo prije nego što odluke budu donesene bez nas.
Male države i mali narodi ne određuju pravila međunarodnog poretka. Ne možemo odlučivati šta će učiniti velike sile, niti možemo očekivati da će se interesi naših susjeda uvijek podudarati s našim. Ali možemo odlučivati koliko ćemo ozbiljno graditi vlastitu sposobnost da utječemo na ono što se odlučuje.
Jedan sasvim svjež slučaj pokazuje zašto je to važno. Predsjedništvo BiH je 29. juna 2026. donijelo odluku o imenovanju članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Željka Cvijanović odluku je osporila, Narodna skupština Republike srpske podržala je njenu izjavu o vitalnom entitetskom interesu, dok je iz Kabineta Denisa Bećirovića najavljeno osporavanje takvog postupanja pred Ustavnim sudom BiH. U međuvremenu su objavljene informacije prema kojima je UNESCO međunarodne članove Georgea Okella Abungua i Francesca Bandarina obavijestio da je njihovo učešće u radu Komisije suspendirano dok se unutrašnji spor ne razriješi.
Konačni pravni epilog time nije utvrđen. Ali politička posljedica već postoji, a upravo ona otvara pitanje koje je važnije od dnevnopolitičkog prepucavanja: je li prilikom donošenja jedne odluke dovoljno znati da za nju imamo pravne argumente ili ozbiljna politika mora unaprijed razmišljati i o tome šta će ta odluka proizvesti kada druga strana upotrijebi sve mehanizme koje ima na raspolaganju?
To pitanje nije novo.
Denis Bećirović je 18. jula 2013. u Predstavničkom domu glasao za izmjene Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH, dok su povratničke organizacije tada upozoravale na moguće posljedice predloženih rješenja po prognane, raseljene i povratnike. Zastupnici SDA glasali su protiv, a zakon je konačno usvojen u Domu naroda 2015. godine. Da bi Nermin Nikšić kasnije sve pravdao time što se nije moglo pretpostaviti da će MUP RS u provedbi toga zakona mogao zloupotrijebiti njegove odredbe. Možda on nije mogao pretpostaviti.
No, danas je suvišno ponovo voditi cijelu raspravu o tom zakonu. Njegove su posljedice svima dobro poznate. Važnija je pouka.
Državnička politika nije samo donošenje odluka. Ona podrazumijeva sposobnost razmišljanja nekoliko poteza unaprijed. Možemo biti uvjereni u pravnu i moralnu opravdanost nekog postupka, a da ipak ne ostvarimo ono što smo njime željeli postići. Upravo zato politički subjektivitet podrazumijeva nešto više od ispravnih namjera, sposobnost da procjenjujemo odnose snaga, posljedice svojih poteza i reakcije drugih.
Tu dolazimo do šireg pitanja bošnjačkog identiteta.
Naš moralni kapital velikim je dijelom oblikovan onim što nam se dogodilo. To iskustvo nikada ne smijemo zaboraviti. Narod bez sjećanja lahko ponavlja greške i dopušta drugima da mu pišu historiju. Ali bošnjački narod ne može svoju budućnost trajno graditi samo na činjenici da je stradao. Mora je graditi i na onome što je sposoban stvoriti.
Zato se rasprava o bošnjačkom identitetu mora pomjeriti od pitanja ko smo, šta nam se dogodilo i ko nam je šta učinio prema mnogo zahtjevnijem pitanju, šta ćemo napraviti sa sobom, svojim prostorom, znanjem i resursima u narednih dvadeset ili trideset godina?
Kako ćemo osigurati kapital da probijemo Prenj i kvalitetno povežemo unutrašnjost zemlje s Hercegovinom i jugom? Kako ćemo cestovno, željeznički, energetski i ekonomski povezati Krajinu i Tuzlu sa središtem države? Koliko hrane možemo proizvesti ako nastupi ozbiljna globalna kriza, koliko energije možemo osigurati, koliko vlastitog kapitala konteoliramo, koliko ćemo razvijati namjensku i druge strateške industrije, koliko imamo kompanija sposobnih da izvoze i investiraju i koliko mladih ljudi školujemo za tehnologije koje će određivati narednih trideset godina?
To nisu pitanja odvojena od identiteta. Naprotiv. To su pitanja njegove budućnosti.
Narod koji zna sve o svojim precima, ali nema predstavu gdje želi biti za dvadeset ili trideset godina, može imati snažno sjećanje, ali ne i svjetlu budućnost.
A, mi previše vremena možemo izgubiti raspravljajući ko nas voli, ko nas ne voli, ko nam je prijatelj, ko saveznik i ko će nas zaštititi, dok drugi grade puteve, industriju, energetiku, diplomatske mreže, kapital i utjecaj.
Jedni pritom sekuritiziraju Bošnjake, predstavljajući legitimna politička pitanja jednog naroda kao sigurnosni problem. Drugi ih sediraju, stvarajući uvjerenje da odsustvo neposredne opasnosti znači da nam ozbiljna strategija nije potrebna. I iluzije da je „sve pod konteolom“.
Nama, međutim, ne treba ideologija straha. Treba nam izlazak iz straha, ali izlazak iz straha ne znači zatvoriti oči pred stvarnošću. Naprotiv, znači biti dovoljno samouvjeren da tu stvarnost možemo hladno procjenjivati, razumjeti interese drugih, graditi vlastite kapacitete i prestati svaku novu krizu dočekivati pitanjem šta će sada drugi uraditi s nama.
Moramo biti narod koji se sjeća svoje prošlosti, ali u njoj ne ostaje zarobljen; narod koji sjećanje pretvara u pamćenje, pamćenje u promišljanje sadašnjosti, promišljanje sadašnjosti u planiranje budućnosti, a planove u konstantno i uporno djelovanje na njihovom ostvarenju.
Za svoje dobro, za dobro naše djece, za dobro Bosne i Hercegovine i svih njenih ljudi. Možda je upravo to sljedeća faza našeg nacionalnog sazrijevanja.
Generacija 1993. odgovorila je na pitanje ko smo. Naša mora odgovoriti na pitanje šta ćemo s tim znanjem o sebi. Jer politički subjekt nije narod o kojem drugi odlučuju niti narod koji stalno očekuje zaštitnika. To je narod koji zna šta želi, gradi sposobnost da to ostvari, traži prijatelje i saveznike tamo gdje se interesi podudaraju i dovoljno je ozbiljan da se priprema i za vrijeme kada se više neće podudarati.
Ime smo vratili. Treba nam ozbiljna strategija.
