Špijun hrvatske obavještajne službe Zdenko Lučić je pročitan. Građani lojalni državi pročitali su ono što je stvarni Lučićev sadržaj. Pročitan je dakle kao agresor na Republiku Bosnu i Hercegovinu, nekada kao vojni a danas politički neprijatelj države.
Rezigniran time što ga je Slaven Kovačević raskrinkao dokazujući njegovu učešće u agresiji na Gornji Vukuf, Lučiću je još ostalo da se pravi nevješt i da govori kako Kovačević tamo tobože maše nekim slikama, a zaboga poznato je da je on general HVO-a, te da je njegovo ratovanje na Gornjem Vukufu sasvim normalna stvar.
A nije!
Normalno je bilo biti pripadnik HVO-a u Brčkom, Gradačcu, Tuzli i drugim mjestima gdje su pripadnici HVO-a zajedno sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine branili Bosnu i Hercegovinu. Normalno ako ste za Bosnu i Hercegovinu.
Kao što sa druge strane nije bilo normalno, ako ste za Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa vojskom Republike Hrvatske i njenim elitnim jedinicama, kao Lučić, napadati Armiju Republike Bosne i Hercegovine, na Gornjem Vakufu, Mostaru, Stocu, itd.
Prema tome, Zdenko Lučić ne pripada HVO-ovcima koji su branili nego onima koji su napadali Bosnu i Hercegovinu, i te činjenice ne mogu promijeniti nikakva kontraobavještajna podmetanja, i dodvoravanja naivnima.
Istina je da postoje naivni koji vole Bosnu i Hercegovinu a koje je Lučić uspio prevariti, kao što svaki prevarant tu i tamo stigne da prevari. Međutim, za većinu normalnih istina je poznata.
Zato ne može biti nikave dileme, za bilo koga ko je razumom obdaren, između Lučića i Kovačevića.
Jer ne možete imati dilemu u izboru između civilizacije i anticivilizacije. Nema dileme između tipova ljudi koji negiraju broj ubijene djece Sarajeva kao što to radi Lučićev saradnik Tvrtko Milović, i ljudi poput Slavena Kovačevića koji su kada ih se o tome pitalo, pod svaku cijenu, odbili da vrate stan porodici Karadžić, koja je odgovorna za te zločine.
Lučić i njegovi saradnici predstavljeni su u onom svjetlu i ulozi u kojoj stvarno jesu. To je ista ona uloga kontraobavještajaca i špijuna koji su građane Bosne i Hercegovine na početku rata, a koji su bili prognani sa svojih ognjišta, preko medija pozivali, milozvučnim tonom da se vrate na svoja radna mjesta i po svoje plate, da bi isti nakon što su nasjeli na tu prevaru, bili uhvaćeni u klopku i pobijeni. Sada već legendarni Avdo Huseinović u svojim dokumentarnim filmovima zabilježio je više takvih primjera u različitim krajevima Bosne i Hercegovine.
Princip po kojem Lučić danas mami građane lojalne Bosni i Hercegovini za potrebe pridobijanja podrške i potrebe rušenja države gotovo da je identičan. Potrebno je samo namamiti dovoljan broj naivnih, preuzeti institucije, tj njenu najvišu političku instituciju, Predsjedništvo BiH, i likvidirati državu.
Dragan Čović u tome nije uspio i pored svih lukavstava. Zato je trebalo pronaći nekog ko će tobože oponirati Čoviću, a raditi na istom cilju. Problem i po Lučića, i po Čovića, i po Zagreb i Plenkovića je taj što je njihova igra pročitana.
Niko neće doći po plate, jer svima je jasno da se može samo platiti glavom, odnosno gubitkom države, a što je u našem slučaju gotovo isto. Jer ako danas izgubiš državu, sutra ćeš izgubiti i glavu.
(M.T.)
