Bosanska politička scena nakon izbora sve više liči na Tinder. Svi bi s nekim, svi gledaju ko je slobodan, ko je poželjan, ko ima dovoljno mandata, a gotovo niko neće prvi priznati da je poslao desni swipe. Još manje njih želi javno reći s kim bi zaista u vlast.
Najzanimljivije je što su dvije stranke Trojke koje su doživjele ozbiljan politički poraz već poručile da ne žele u vlast. Naravno, to je sasvim legitimna odluka. Ali ostaje pitanje koliko je to odluka iz principa, a koliko posljedica činjenice da ih je SDP, njihov dojučerašnji partner, politički pojeo pokušavajući spasiti vlastitu kožu i preživjeti izborni brodolom.
Trojka je tako došla do svoje najčudnije faze. Umjesto da nakon poraza sjedne i hladno izračuna šta dalje, svako sada traži način da objasni zašto baš on nije izgubio. A činjenica je prilično jednostavna, eksperiment Trojke kakav smo gledali posljednjih godina više ne postoji u istoj političkoj formi.
Istovremeno, probosanski blok zasad pokazuje više političke zrelosti. SDA, SBiH i DF, načelno su opredijeljeni da razgovaraju i eventualno djeluju zajedno. Hoće li to zaista prerasti u ozbiljan dogovor, znat ćemo nakon prvog, a vjerovatno više nakon dva ili tri kruga razgovora.
Ali ovdje dolazimo do mnogo važnijeg pitanja od toga ko će dobiti koju ministarsku fotelju.
Treba li Bosni i Hercegovini nakon ovakvog izbornog rezultata politička reprezentacija koja će pokušati iskontrolisati štetu?
Jer HDZ i SNSD su preuzeli Predsjedništvo BiH, pa se politička situacija promijenila. To nije trenutak za dječije svađe oko toga ko je kome uzeo mandat. To je trenutak u kojem probosanske stranke moraju shvatiti da se državna politika ne može voditi kao čaršijski parlament.
Zato bi SDA, SDP, SBiH, DF, NiP i eventualno NES trebali ozbiljno razmotriti formiranje parlamentarnog bloka na državnom nivou. Da, potpuno sam svjestan razlika, odnosa u protekle četiri godine, ali je od svega toga nad nama zlokobnija sudbina ukoliko se ne opametimo.
Ne mora taj blok imati većinu. Dovoljno je da ima kontrolni paket. Dovoljno snažan da bez njegovih glasova teško može proći bilo šta ozbiljno. Ako se takvom bloku pridruži i opozicija iz Republike srpske, dobija se politička konstrukcija koja bi mogla biti mnogo važnija od odnosa i pitanja na kojima se mimoilaze.
Drugim riječima, mora se istisnuti politička kalkulacija i lični odnos i sjediti istim stolom kada je u pitanju država, tu prvenstveno mislim na ovaj blok stranaka iz Federacije..
A tu najveća odgovornost pada na SDA.
Ne zato što SDA treba biti gospodar probosanskog bloka, nego zato što mora odlučiti šta joj je prioritet. Ako je nakon gubitka Predsjedništva njen prvi refleks ponovno osvajanje što većeg broja funkcija, onda će se vrlo brzo pokazati da smo iz jedne političke greške ušli u drugu. Fatalniju!
Potreba za vlašću mora biti stavljena po strani pred interesom države.
Ako je već izgubljena jedna od najvažnijih političkih pozicija u državi, onda parlamentarna snaga mora biti iskorištena za ono što se još može kontrolisati. Nije vrijeme da se broje fotelje. Treba brojati mehanizme kojima se može spriječiti nova šteta. A zbir tih šteta, ukoliko se ne spriječe, je podjela države, u prvoj fazi formalna, u drugoj suštinska.
Federacija BiH je, međutim, druga priča.
Tamo bi probosanski blok predvođen SDA, uz HDZ, mogao napraviti relativno čvrstu parlamentarnu većinu. To je politička realnost koju niko ne može ignorisati. A ako bude potrebno, probosanski blok bi morao prihvatiti i SDP, sa svim njegovim manama, pogrešnim potezima i političkim teretom koji nosi iz prethodnog perioda.
Jer ponekad politička odgovornost znači sjediti za stolom sa onim s kim se najmanje slažeš.
Federaciji treba preporod, jer protekli mandat nanio je štete koliko i agresija. A za preporod potrebni su oni koji mogu i znaju. Tako da ako je cilj zaštita interesa Federacije i građana, onda političke razlike moraju biti manje važne od zajedničkog minimuma oko kojeg se može postići dogovor.
I tu dolazimo do još jednog velikog zadatka.
Nakon Schmidtove odluke kojom je izmijenjen izborni okvir na štetu principa jednakog političkog utjecaja, probosanske stranke ne bi trebale čekati da im neko drugi određuje političku matematiku. Ako imaju priliku, trebaju preuzeti odgovornost za sve kantone u kojima mogu formirati vlast i osigurati stabilnu većinu.
Ne kao plijen i podjelu funkcija, već kao političku infrastrukturu iz koje će se braniti interesi države i naroda. Budimo realni, kantoni imaju moć čuvanja države, ako ih se vodi kao što su Pivić i Halilagić vodili ZDK i TK. .
Jer ovo više nije pitanje ko će s kim u vlast. Mora se imati dovoljno političke mudrosti i snage da SNSD-u i HDZ-u, ali i međunarodnoj zajednici, pokažu da Bosna i Hercegovin i Bošnjaci neće prihvatiti da budu na stolu, i da će kroz kantonani nivo dovoljno biti jaki da državu brane svim sredstvima.
Zato je ovaj politički Tinder malo drugačiji od onog običnog.
Ovdje više nije pitanje ko je kome (zg)odan. Ovdje je pitanje jesu li oni koje zovemo probosanski spremni stati u isti stroj.
A politički stroj nam je neophodan u naredne četiri godine!
