“Formiranje snažnog patriotskog bloka nema alternativu i treba biti nulti prioritet”, bile su to riječi koje je lider SDA Bakir Izetbegović izgovorio u decembru 2022. godine, tokom pregovora o formiranju vlasti nakon Općih izbora. Pozvao je tada probosanske stranke da ostave po strani ideološke razlike, rivalstva, lične nesuglasice i ambicije, te da se konačno okupe oko državnih interesa.
Nije mu to bio ni prvi ni jedini put da apeluje na svoje političke oponente. Takav prijedlog Trojkaši su prvo 2018. godine odbili, a četiri godine kasnije i hladnokrvno izignorisali. Jednostavno, prodržavno okupljanje im nije bilo bitno. SDP i partneri su tada, umjesto SDA, odabrali po državu Bosnu i Hercegovinu pogubni zagrljaj HDZ-a i SNSD-a.
Sinoć, međutim, iz usta ministra odbrane BiH i zamjenika predsjednika SDP-a Zukana Heleza – sasvim druga “pjesma”. “Prošla je kampanja, nagovorili smo se jedni drugima svačega. Dajte da zaboravimo razmirice i okupimo široki patriotski blok. Vrijeme je da se uozbiljimo, država nam nije u zavidnoj situaciji”.
Savjetovao ga je, kaže, kolega iz Vijeća ministara BiH Elmedin Konaković, da SDP uđe u vlast sa SDA – radi države Bosne i Hercegovine. A Helezov novi savjetnik je početkom 2018. napustio upravo SDA, stranku koja ga je bukvalno politički i odgojila. Doduše, naopako. Ali poštedimo se ovaj put prisjećanja kakve je sve gadosti tokom proteklih osam i po godina savjetnik izgovorio na račun SDA.
No, Helez nam sinoć ne reče šta se to odjednom promijenilo, pa država preko noći postade izgovor “crvenima” da pristanu na ono što su do jučer sa svojim partnerima od “zelenih” rezolutno odbijali? Ako su on, savjetnik i njihov treći drug “ostali” iz Trojke u Vijeću ministara u protekle četiri godine odlično radili svoj posao i državne institucije iza sebe ostavljaju stabilnim i jakim, kao što to tvrde, čemu onda krizno zbijanje redova u Sarajevu? Ne mora ni reći, jasno je to k'o dan: strah od odlaska na klupu za rezervne igrače vraća patriotizam u modu na velika vrata.
SDP je u okviru Trojke godinama vlastiti politički identitet gradio na odbacivanju, kritici i brutalnom pljuvanju po SDA. Danas im je ta ista “najjača stranka u Bošnjaka” odjednom postala najpoželjniji partner. “Crveni” bi sad rado pod skute “zelenih”. Jer, zaboga, “zeleni” bez “crvenih” ne bi mogli kvalitetno da se “pohrvaju” sa Čovićem i Dodikom. A u toj borbi je, valjda, presudan SDP-ov čarobni štapić kojim bi Helez zamahut'o i automatski “otpuhao” sve neprijatelje države.
Nije nam Helez rekao ni da li ga je njegov savjetnik Konaković podsjetio kako su obojica vlastiti rejting bildali na satanizovanju SDA, da bi danas, pod pritiskom političkog sloma, bez trunke stida potrčali u zagrljaj onima koje su nazivali najvećim kočničarima ove zemlje.
Ta nagla “crvena” evolucija – od “principijelnih boraca protiv režima” do audicijskih “primi me” – ne predstavlja nikakvo prosvjetljenje, već dapače goli, panični strah od opozicione hladovine. A jedina preostala strategija SDP-a je patriotizam pretvoriti u monetu za potkusurivanje i pojas za spašavanje onoga što se spasiti da.
Helezovo pozivanje na državu onda kada je u pitanju njegova sopstvena politička koža je najobičniji politički lešinarizam. Maske “crvenih” su pale i iza njih ostaje samo ogoljeni oportunizam. Ostaje još pitanje hoće li SDA pristati da bude politička infuzija onima koji su je godinama rušili ili će ih, bez imalo milosti, gurnuti tamo gdje realno i pripadaju – u opozicionu provaliju.
