Pobjeda političkih snaga u Srbiji na talasu studentskih protesta potaknutih tragedijom u Novom Sadu proizvela je možda i normalnu potrebu propitivanja načina na koji djeluju i žive studenti u Bosni i Hercegovini.
Nema dileme da ono što je viđeno u Srbiji predstavlja presedan u balkanskom političkom toru, ali je dilema u dobrobiti nečega što se u Bosni i Hercegovini nameće, iako prvo grebanje ispod površine otkriva pogrešnost medijsko-analitičkog hodograma.
Porediti državu Bosnu i Hercegovinu sa Srbijom prosto je nemoguće, jer u većem dijelu naše države smjenjivost vlasti kao temelj demokratije je princip, ne izuzetak. Naročito se to odnosi na prostore na kojima žive većinski patriote, unitaristi, Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci.
Politički pluralizam u tom prostoru razvijao se još u prvim postratnim godinama, a danas je rijetkost da u jednoj etničkoj skupini imate takav politički sastav.
Od 1998. godine do izbora prije 20-ak dana imali ste nekoliko različitih koalicionih sastava probosanske politike u vlasti. I onda vam uvezeni medij protekle noći servira pitanje gdje su studenti u BiH i ode na Univerzitet Sarajevo da pita studente i profesore zašto nema protesta, pa im pridoda i Esada Bajtala da pričaju kako, eto, naši studenti ne protestuju, a stanje je k'o biva loše.
Isti taj medij kritikovao je proteste protiv suludih aktivnosti bivšeg visokog predstavnika i njegovo suspendovanje Ustava FBiH i Izbornog zakona BiH, kao što je podržavao političke strukture koje su Miloradu Dodiku omogućile da pod diktatorske šape stavi cijelu državu Bosnu i Hercegovinu.
Sada bi oni pozivali sarajevske studente na proteste i zazivali aktivizam u prostoru koji je ne samo pluralan, nego demokratski najosvješteniji na cijelom Balkanu, a slobodno možemo reći i šire. Nisu se urednici i novinari te N1 televizije sjetili da odu u Mostar i pitaju na Sveučilištu studente zašto oni trpe Dragana Čovića mnogo duže nego li su studenti u Srbiji trpjeli Aleksandra Vučića. Ne pitaju te studente kako je njima živjeti u autoizolovanom prostoru pod vladavinom HDZ-a BiH koja od rata do danas skoro da nije prestajala.
A šta tek reći za činjenicu da reporteri N1 nisu u Banja Luci, iz koje je proteklih noći dopirala poruka “Mile, ti si sljedeći”, upitali studente je li vakat i hoće li oni s ulica rušiti sada i definitivno najdugovječnijeg diktatora na Balkanu, pa i u Evropi.
Nisu to tražili ni prije izbora kada je možda i postojala smislena mogućnost rušenja Dodika iz redova onih koje taj Dodik drži zatočenim podjednako kao i sve nas blokadama svakog pokušaja normalizacije stanja u Bosni i Hercegovini.
Nemam pravo a ni želju kriti potrebu za regulacijom medijskog prostora u Bosni i Hercegovini, jer više je očigledno da uvezeni mediji vode uređivačku politiku poredanu po interesima svojih vlasnika izvan Bosne i Hercegovine. Tako ćete, recimo, prilikom Pridea u Sarajevu s ekrana te TV stanice čuti oštre poruke na svako drugačije mišljenje, ali nikada nećete čuti pitanje zašto nema parada u Mostaru i Banja Luci, gdje su neke druge fašističke parade na sceni.
Kada bismo gledali potrebu za studentskim organizovanjem i izlaskom na ulice, Sarajevo bi bilo među posljednjim gradovima i regije i naše države. A nakon Beograda, Zagreb, Ljubljana, Banja Luka, Mostar, Podgorica su gradovi gdje su protesti trebali krenuti jučer! No, osim potrebe za političkim centrima, evidentno je potrebno i preispitivanje medijskog prostora. Jer, ako branite svoje pravo na slobodu govora i novinarstva, ne smijete se upustiti da takvo pravo ne branite drugima. Ali, to je već priča o onim gazdama negdje daleko i njihovom odnosu!
