Za NAP piše: Azra Zornić, apelantica pred ESLJP u Strasbourgu
Nedostatak masovnog odziva na proteste koje je organizovao Krug 99, kao i opšta apatija građana prema aktuelnom društveno-političkom stanju, ne mogu se promatrati odvojeno od dubokih društvenih promjena koje su zadesile Bosnu i Hercegovinu. Uočljivo je da danas nema masovnih protesta, nema ozbiljnog građanskog bunta, nema pritiska na vlast, čak ni onda kada tragedije i nepravda potresu cijelu javnost. Društvo reaguje tek kratkotrajnim ogorčenjem na društvenim mrežama, nakon čega slijedi povratak u stanje kolektivne tišine.
Da li smo se samo umorili ili smo navikli na ovakvo stanje? Porazno je ako nam je sve postalo normalno. Analiza situacije ukazuje da je Bosna i Hercegovina duboko potonula u stanje društvene anomije – beznađa u kojem ljudi više ne vjeruju ni institucijama ni vlastitoj mogućnosti da bilo šta promijene. To stanje vodi ka otuđenju čovjeka od društva, drugih ljuda, ali i od samog sebe.
U ovom kontekstu, veliki broj građana je, žargonski rečeno, “ubijen u pojam”. Oni su izgubili nadu u to da se nešto može promijeniti, odnosno uvjereni su šta god da urade – ništa se neće promijeniti. To je danas dominantno stanje društvene svijesti. Ono kako danas živimo predstavlja “školski primjer otuđenja čovjeka” – prvo od drugih, a konačno i od samog sebe.
Na stvaranje ovakvog beznađa utječe i činjenica da su ljudi izloženi ispiranju mozgova i gubitku pojedinca. U takvom stanju, ljudi brinući se za sebe i svoju egzistenciju nemaju kapaciteta da “brinu brige drugih”. S druge strane, imamo i onih kojima je dobro, koji imaju enormne plate i imovinu, te žive u svom mikrokosmosu, pa ih ne dotiče što se dešava oko njih.
Ipak, jedan od glavnih razloga neizlaska na proteste je što su ljudi izgubili povjerenje u institucije sistema. Građani znaju da je efikasnost nadležnih institucija, socijalnog rada, škole, policije, zdravstvenih ustanova, sudova i tužilaštava jako slaba. Zato misle da je bespredmetno da reagiraju. To nije samo utisak, to je stvarnost.
Stručnjaci se slažu da ne pamte gore vrijeme od posljednje tri-četiri godine. Zbog poskupljenja, malih plata i nepoštovanja prava, ljudi ne izlaze iz svojih komfor-zona. Teoretski je moguće promijeniti stvari, ali samo ako se ljudi udruže i reaguju masovno i na pravu adresu. Često kada se reakcije dešavaju, nisu usmjerene na pravu adresu. Građani se trebaju probuditi i prisiliti vlast na promjene.
Posebno je zabrinjavajuća uloga ratne prošlosti u ovoj apatiji. Jedna od trajnih posljedica rata jeste drastično sniženje nivoa aspiracije. Ljudi snižavaju svoje zahtjeve i zadovoljavaju se sve nižim ciljevima. Narodni um je to fino detektirao u izreci “samo nek’ ne puca”. To je slika današnjice – ljudi su spustili svoje kriterijume samo da “ne bude gore”.
Možda najveći problem Bosne i Hercegovine danas nisu ni inflacija, ni korupcija, ni nesposobne institucije, nego činjenica da su ljudi počeli vjerovati da je sve to normalno i nepromjenjivo. Ipak, apatija nije trajno stanje. Građanski bunt i otpor ne nastaju preko noći, ali ni ravnodušnost nije nastala slučajno. Pitanje je samo koliko ćemo još pristajati na život u kojem se šuti na nasilje i trpi nepravda. Jer svaka šutnja pred nepravdom vremenom postaje njeno saučesništvo.
S druge strane, medijska pokrivenost protesta stavljena je u funkciju apsolutne podrške, gdje su mediji, svjesni ozbiljnosti trenutka, preuzeli ulogu glasnogovornika onih koji su izabrali šutnju. Dok je fizički prostor ispunjen manjom brojnošću ljudi, medijski prostor je zbio jasne i oštre poruke upućene članovima Vijeća za implementaciju mira (PIC). Iako su oni, predstavnici međunarodne zajednice, naravno bili fizički odsutni sa mjesta protesta, digitalni i tradicionalni mediji osigurali su da nijedna riječ ne promakne njihovoj pažnji. Oni su, iz svojih udaljenih kabineta, kroz izvještaje pročitali sve poruke frustracije i zahtjeve koji su im upućeni.
Sada se pred nama nameće ključna napetost: da li će ovi visoki činovnici konačno dignuti pogled sa geopolitičkih mapa i poslušati glas građana koji svakodnevno trpe posljedice njihovih odluka, ili će, kao što to često biva u istoriji ove zemlje, nastaviti slijediti isključivo interese zemalja iz kojih dolaze? Da li će prioritet biti pragmatična stabilnost koju traže njihove vlade, ili pravednost i demokratski glas kojim se osjećaju ugroženi građani?
Odgovor na ovu mučnu dilemu ostaje uskraćen do trenutka kada bude objavljeno zvanično saopštenje nakon završetka sjednice. Tek ćemo tada saznati da li je ova medijska buka uspjela da probije zid diplomatske neosjetljivosti i da li je ikakva šansa da se, ovog puta, usliši glas naroda umjesto poziva iz stranih prijestolnica.
