Svakome ko ne misli kao Dragan Čović, ne govori kao Andrej Plenković i ne pristaje na politički narativ koji prema Bosni i Hercegovini godinama izvozi Gordan Grlić Radman, izgleda da bi, prema shvatanju hercegovačke desnice, najbolje bilo da šuti.
Ne zato što nema pravo govoriti. Ne zato što krši zakon. Ne zato što nema argumente. Nego zato što se usudio misliti suprotno zadatoj političkoj matrici.
A to je, valjda, nova definicija demokratije koju nam pokušavaju prodati iz ustaškog riječnika, u kojoj svi imaju pravo glasa, ali neki ipak imaju malo više prava. Svi su jednaki pred zakonom, ali neki su “legitimniji”. Svi mogu učestvovati u političkom životu, ali prvo moraju dobiti potvrdu političkih komisija koje su se same imenovale čuvarima nacionalne podobnosti.
U danima kada Evropa obilježava pobjede nad fašizmom, kada se podsjeća na zločine ideologija koje su ljudima oduzimale pravo na slobodu, riječ i političko djelovanje, u Bosni i Hercegovini svjedočimo pokušajima da se upravo takva prava suze, pod plaštom zaštite naroda.
Jer, budimo ozbiljni, nema ništa opasnije za demokratiju od onih koji tvrde da je brane tako što drugima pokušavaju objasniti zašto nemaju pravo da učestvuju u njoj.
Fašizam nije uvijek počinjao velikim paradama i vojnom muzikom. Često je počinjao mnogo jednostavnije,: podjelom ljudi na one koji imaju pravo glasa i one kojima to pravo treba ograničiti, na one koji pripadaju i one koji su “sumnjivi”,; na one koji su “pravi” i one koje treba politički odstraniti.
Upravo takvu logiku ovih dana demonstrira Nikola Raguž, predsjednik Hrvatske stranke prava, kada poručuje da Slaven Kovačević nema pravo govoriti jer, prema političkom kriteriju njegovih istomišljenika, nije “legitimni Hrvat”.
Zamislite tu količinu političke samouvjerenosti, koja čak prelazi i granicu budalaštine. Čovjek više ne mora samo pobijediti protivnika argumentom, programom ili izborima. Dovoljno je proglasiti ga nedovoljno podobnim.
Nekada su ljudi tražili slobodu da biraju svoje predstavnike. Danas neki politički krugovi traže slobodu da odlučuju ko uopće smije biti kandidat.
Napredak, nema šta.
Kovačević je, naime, upozorio visoku predstavnicu Evropske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku Kaju Kallas na Deklaraciju Hrvatskog sabora koja se odnosi na unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. A kada je obznanio rečeno, nastao je problem.
A upozorio je jer Evropska unija vrlo rado govori o demokratskim standardima, vladavini prava, teritorijalnom integritetu, političkom pluralizmu i zaštiti institucija. Govori o tome glasno, često i s velikim moralnim autoritetom.
Ali kada država članica EU donese političku deklaraciju koja se direktno bavi unutrašnjim pitanjima druge države, kada se takvi potezi koriste kao gorivo za unutrašnje političke sukobe u Bosni i Hercegovini, onda nastane ona dobro poznata evropska disciplina, principijelnost na papiru, tišina u praksi.
Muk. A muk je također poruka.
Jer kada institucije koje bi trebale biti zaštitnici demokratskih pravila ne reaguju jasno, prostor ne ostaje prazan. Taj prostor popunjavaju oni koji demokratske mehanizme koriste da bi ih iznutra oslabili.
Tako se, paradoksalno, nedosljednim ponašanjem evropskih struktura otvara prostor upravo onoj desnici koja najviše napada liberalnu demokratiju, pluralizam i građanska prava. Umjesto da ekstremne ideje budu politički marginalizirane, one dobijaju osjećaj legitimnosti jer vide da se njihove poruke mogu provlačiti kroz institucije, deklaracije i političke platforme bez ozbiljne reakcije.
I onda se svi čude kada radikalizam postane glasniji.
A Raguž? Iako objavljuje s Kamenjara, Raguž ipak nije poskok.
On više podsjeća na političku poskokušu, puno sikće, pravi buku, ali nema nikakvu snagu. Životari na političkim mrvicama naturalizovanog pravaša, nekada komuniste Dragana Čovića. Jer, iako je otac “legitimnog predstavljanja”, Čović je dovoljno pismen da se ne upušta u ispaljivanje budalaština. A i što bi, kada za to ima poskokušu Raguža, koji ga javno napada, a suštinski radi za Čovićevu stvar.
Jer, nije ovo prvi put da poskokuša Raguž pokušava ujesti Kovačevića, naravno bezuspješno. Prethodno je, opet za Čovićev račun, njegov HSP tražio da se Kovačeviću zabrani kandidatura.
A to zabranjivanje kao čedomorstvo demokratije, Raguž je učio i izučio kao vijećnik u Stocu, najboljem ogledalo demoratije iz HDZ-ovih udžbenika. U tom gradiću Bošnjaci žive malo bolje od ratnog doba i HVO logora.
Zato bi Ragužu bilo pametnije da se makne s Kamenjara i zavuče pod kakav kamen. Jer, svaki put kada promoli glavu opeče se, ali i opeče i Dragana Čovića. Ne samo zbog vrelog hercegovačkog kamena, nego i činjenice da svaka njegova otrovna strelice prema Kovačeviću probudi 1000 građana BiH da shvate zašto je potrebno glasati za Kovačevića. Ne da bi se išlo uz nos bilo kome, nego zbog činjenice da je to jedini način da se poskokuše drže pod kamenom, a poskocima ne dozvoli mehanizam razbijanja Bosne i Hercegovine.
Jer, nema dileme da svaki patriota ove zemlje zna kako se piše legitimnost na slovo U i zašto bi to bilo opasno po ovu državu.
A što se tiče Evropske unije, koja već predugo podastire šutnju na pokušaje susjeda da razbiju Bosnu i Hercegovinu, u Briselu bi morali ubrzo postati svjesni da dolazi nova generacija, koja neće potrošiti 30 godina na njihove šarene laže.
