Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Svaki izborni ciklus nosi velika očekivanja da će biračima ponuditi nešto novo. Nove ljude, nove ideje, novu energiju i novu viziju razvoja društva. Upravo zato izbori predstavljaju mnogo više od procedure popunjavanja političkih funkcija. Oni su svojevrsni test vitalnosti jedne demokratije.
Završetkom procesa predaje kandidatskih listi za Opće izbore u Bosni i Hercegovini politička scena dobila je svoje prve jasne konture. U Bosni i Hercegovini na izborima učestvuju desetine političkih stranaka i veliki broj kandidata, ali brojnost učesnika sama po sebi ne znači i veću političku konkurenciju. Predstoji izborna kampanja u kojoj će političke stranke nastojati uvjeriti birače da upravo one nude najbolji put za budućnost države. Međutim, već sada se može postaviti pitanje: da li su građani zaista dobili novu političku ponudu ili će birati između dobro poznatih političkih aktera i već viđenih programa?
Prvi pregled kandidatskih listi ostavlja utisak da će ovogodišnji izbori biti više izbori kontinuiteta, a manje promjena. Na njima dominiraju već afirmirane političke stranke i njihovi lideri, dok je broj novih političkih subjekata i novih lica koja bi mogla značajnije promijeniti političku scenu veoma ograničen. Gotovo sve velike stranke ponovo su kandidovale svoje najprepoznatljivije političare, aktuelne ili bivše ministre, premijere, zastupnike, načelnike i dugogodišnje stranačke funkcionere.
Iskustvo u politici samo po sebi nije nedostatak, ali onda kada donosi rezultate. Problem nastaje kada politički sistem izgubi sposobnost da se obnavlja i kada se politička konkurencija svede na stalnu rotaciju istih ljudi između različitih funkcija. Tada izbori sve manje predstavljaju nadmetanje novih ideja, a sve više preraspodjelu političkih pozicija. Upravo zato je važno pitanje koliko je politički sistem Bosne i Hercegovine sposoban proizvesti novu generaciju lidera.
Paradoks je da upravo oni koji svakodnevno upravljaju složenim sistemima u privredi, medicini, nauci ili razvoju novih tehnologija vrlo rijetko učestvuju u upravljanju državom. Među kandidatima je mali broj ljudi koji dolaze iz privrede, nauke, istraživačkih institucija, visokih tehnologija ili inovativnog poduzetništva. Bosna i Hercegovina danas ima značajan broj univerzitetskih profesora, inženjera, ljekara, IT stručnjaka, istraživača i uspješnih poduzetnika, kao i dijasporu koja ostvaruje zapažene rezultate širom svijeta. Ipak, taj ljudski kapital vrlo rijetko pronalazi put do najviših nivoa političkog odlučivanja.
Istovremeno, političke stranke često ističu kako podmlađuju svoje kadrove. Formalno gledano, na listama zaista ima više mladih kandidata nego ranije. Međutim, mladi su rijetko nosioci kandidatskih lista ili kandidati na pozicijama koje im daju realne izglede za osvajanje mandata. Umjesto da budu nosioci političkih promjena, oni su često svedeni na simboličnu potvrdu da stranke vode računa o generacijskoj obnovi.
Slična dilema postoji i kada je riječ o programima. Analizom javnih nastupa političkih stranaka, teško je uočiti značajnije nove razvojne koncepte. Dominiraju već poznate teme: ustavne promjene, etnička pitanja, međustranački odnosi i političke krize. Mnogo manje prostora zauzimaju pitanja koja će određivati budućnost države u važnim domenima kao što su digitalna transformacija, umjetna inteligencija, energetska tranzicija, produktivnost javne uprave, demografska obnova, ljudska prava i konkurentnost domaće privrede.
Zbog toga se već sada može zaključiti da na ovim izborima neće nedostajati političkih poruka, nego novih političkih ideja. Bosna i Hercegovina danas ulazi u vrijeme velikih tehnoloških, ekonomskih i geopolitičkih promjena, a dio političke scene i dalje vodi rasprave koje su dominirale prije dvadeset ili trideset godina. Građani će, po svemu sudeći, u oktobru prije odlučivati ko će upravljati postojećim političkim modelom, nego ko nudi novi model razvoja Bosne i Hercegovine. To je možda i najveća poruka ovih kandidatskih listi.
Problem ovih izbora nije to što se na listama nalaze poznata politička imena. Problem nastaje onda kada politički prostor postane zatvoren, kada se političko iskustvo pretvori u monopol i kada se nova politička energija teško probija do mjesta odlučivanja. Tada izbori više liče na preraspodjelu funkcija nego na stvarnu demokratsku utakmicu. Istinska snaga demokratije ne mjeri se brojem političkih stranaka koje izlaze na izbore. Vrijednost demokratije se ogleda u sposobnosti da neprestano stvara nove lidere, nove ideje i novu nadu. Bosna i Hercegovina treba političku obnovu. Ključno ograničenje za pojavu nove političke paradigme i dalje je etnocentrični diskriminatorni ustavni okvir koji obiluje mehanizmima etničkog veta.
Bosni i Hercegovini danas nije potrebna samo smjena vlasti. Potrebna joj je smjena političke paradigme. U suprotnom, izbori prestaju biti prostor demokratske obnove i postaju tek sofisticirani mehanizam političke reciklaže gdje se mijenjaju funkcije, koalicije i fotelje, ali ostaju isti obrasci upravljanja, iste podjele i ista razočaranja. A država koja reciklira isključivo političare, umjesto ideja, rizikuje da jednog dana ostane bez onih koji bi joj mogli donijeti bolju budućnost.
