Piše: Esad Jaganjac, dipl. ing
Francuska Treća Republika zvanično je ukinuta 10. jula 1940. godine kada je Narodna skupština u Višiju izglasala ustavne reformske ovlasti maršalu Filipu Petenu (Philippe Pétain), čime je uspostavljen kolaboracionistički režim poznat kao Višijevska Francuska.
Ovaj proces označio je suspenziju demokratskog poretka, kapitulaciju pred vanjskom agresijom i predaju vlasti u ruke domaćih autoritarnih struktura i kolaboracionista koji su poništili republikanske vrijednosti. Nešto prije toga, 22. juna 1940. godine, potpisano je Drugo kompjenjsko primirje kojim je Francuska teritorijalno podijeljena na okupiranu (“njihov RS”) i formalno “slobodnu” zonu (“njihova FBIH”), dok su troškovi okupacije prebačeni na teret njenih građana. Tek nakon oslobođenja 1944. i pobjede Saveznika 1945. godine, privremena vlada pod vođstvom generala Šarla de Gola (Charles de Gaulle) pokrenula je sudske procese protiv ključnih nosilaca ovog režima, Pjera Lavala (Pierre Laval) i Filipa Petena, zbog veleizdaje i rušenja ustavnog poretka.
Laval je strijeljan, dok je Peten osuđen na doživotnu robiju. Istorijska paralela sa sudbinom ustavnog uređenja Republike Bosne i Hercegovine, koje je suspendovano Dejtonskim sporazumom, nameće se sama po sebi. Dejtonskim mirovnim sporazumom (Aneks 4) donesen je novi Ustav. Iako je Bosna i Hercegovina sačuvala svoj međunarodnopravni kontinuitet, članstvo u UN-u i predratne granice (kako je definisano članom 1. novog Ustava), unutar zemlje je ukinut legalni i legitimni demokratski republički sistem.
Umjesto države jednakih šansi, uvedena je specifična, visoko decentralizovana, asimetrična i nefunkcionalna struktura. Ovaj sistem danas služi kao platforma za ostvarivanje ratnih geopolitičkih ciljeva susjednih država, potpomognutih unutrašnjim etnonacionalističkim elitama koje blokiraju napredak društva.
To je realnost današnje Bosne i Hercegovine. Institucionalna kriza manifestuje se kroz cementiranje etnotoritorijalnih podjela, diskriminaciju građana na svakom pedlju zemlje, opstrukciju rada državnog Parlamenta i sistemsku korupciju neviđenih razmjera. Na sceni je politički sistem u kojem etno-autokrate vladaju širenjem straha, netrpeljivosti i kapitalom stečenim na nelegalan način. Situacija u kojoj su sudbina cijele države i osnovna ljudska prava njenih građana taoci nekoliko političkih lidera potpuno je nedopustiva.
Takav model direktno ruši dostojanstvo, dignitet i građanska prava pojedinca, ugrožavajući opstanak države koja ima viševjekovnu tradiciju zajedničkog života. Ignorisanje ovog problema i pasivnost vode nas ka scenariju potpune destabilizacije i humanitarne katastrofe, nalik onima koje danas gledamo u svijetu. Zato je ključno da se građanke i građani Bosne i Hercegovine, bez obzira na identitetske i etničke razlike, ujedine na platformi slobode, jednakosti i solidarnosti protiv ove pošasti koja traje skoro tri decenije. To je naša obaveza ako želimo osigurati stabilnu i evropsku budućnost za svoju djecu i unučad. Vrijeme je pokazalo da dejtonski okvir nije donio stabilan i pravedan mir, već je kreirao stanje zamrznutog konflikta u kojem se destrukcija države nastavlja političkim i administrativnim sredstvima.
Slobodni i dostojanstveni ljudi, vođeni idejom liberalne demokratije, ne prave kompromise s politikama podjela i segregacije. Imali smo trideset godina da transformišemo zemlju prema modernim evropskim standardima, ali retrogradne snage to svjesno onemogućavaju. Svjedočimo pokušajima da se državne institucije degradiraju u “zajedničke”, da se uruše stubovi kulture i javni servis, te da se kroz jezički i kulturni inženjering potisne univerzalni građanski identitet u korist nametnutih etničkih ekskluziviteta. Ukoliko želimo izlaz iz ovog mračnjaštva, pravni i politički putokaz leži u afirmaciji legalnih institucija i ustavnog kontinuiteta Republike Bosne i Hercegovine.
Pravni osnov za povratak funkcionalnom uređenju postoji u Ustavnom zakonu koji je legalna Skupština RBiH usvojila 12. decembra 1995. godine. Naša poruka zagovornicima podjela mora biti jasna: neka principe etno-feudalizma i veta primijene u sopstvenim ustavnim sistemima, a Bosnu i Hercegovinu ostave njenim građanima kao državu jednakih vrijednosti za sve. Nakon povratka na snagu našeg jedinog legalnog Ustava Republike BiH, isti se moze dograđivati prema najboljim vrijednostima demokratije i evropskih zakona.
Kratko pravno tumačenje Ustavnog zakona od 12. decembra 1995.
Godine Skupština Republike Bosne i Hercegovine je 12. decembra 1995. godine, neposredno prije zvaničnog potpisivanja Dejtonskog sporazuma u Parizu (14. decembra), usvojila Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike BiH.
Pravna suština zakona: Ovaj zakon je usvojen s ciljem da se napravi pravni most između dotadašnjeg ustavnog poretka Republike BiH i novog ustavnog poretka nametnutog u Dejtonu. Ključna pravna odredba ovog zakona jeste da Skupština RBiH prihvata Dejtonski mirovni sporazum, ali pod striktnim uslovom kontinuiteta države i obaveze provođenja Aneksa 7 (povratak izbjeglica) i Aneksa 6 (ljudska prava). Mogućnosti koje ovaj zakon pruža (iz ugla građanske i pravne teorije):
• Dokaz o neprekinutom državnom suverenitetu:
Ovaj akt dokazuje da Bosna i Hercegovina u Dejtonu nije “sastavljena” od dva entiteta, već da je legalni parlament države koja je već bila članica UN-u dao uslovni pristanak na transformaciju svog unutrašnjeg uređenja radi postizanja mira.
• Pravni osnov za reviziju u slučaju kršenja Dejtona: Iz perspektive ustavnog prava, ako jedna ili više potpisnica Dejtonskog sporazuma (uključujući potpisnike Srbiju i Hrvatsku, ili unutrašnje strukture poput entiteta) trajno i sistemski krše odredbe sporazuma, blokiraju državne institucije ili vrše pokušaj secesije, Dejtonski sporazum gubi svoju pravnu snagu (rebus sic stantibus – dok stvari stoje tako). U tom ekstremnom scenariju, ovaj Ustavni zakon pruža legalni i legitimni osnov za povratak na prethodno pravno stanje (Ustav Republike BiH), jer suspenzija prethodnog ustava važi samo dok se provodi mirovni sporazum koji ju je zamijenio.
• Usklađivanje sa evropskim pravnim naslijeđem: Ovaj zakon se može koristiti kao političko-pravni argument u zahtjevima za provođenje presuda Evropskog suda za ljudska prava (poput presuda Sejdić-Finci, Zornić, Kovačević). Sve ove presude zahtijevaju upravo ono što je Ustav Republike BiH nudio – državu jednakih šansi i jednaku vrijednost glasa za svakog građanina, bez obzira na etničku pripadnost ili mjesto prebivališta.
