Rasprava u Domu lordova Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva o Bosni i Hercegovini nesumnjivo zaslužuje pažnju. Nije mala stvar kada bivši generali NATO-a, diplomate, ministri i parlamentarci gotovo jednoglasno upozoravaju da se Bosna i Hercegovina suočava s najozbiljnijom političkom krizom od završetka rata.
Poruke koje su se mogle čuti u Londonu nisu nove. Upozorenja o secesionističkim politikama, ruskom utjecaju, slabosti državnih institucija i nedostatku jedinstvenog međunarodnog odgovora prisutna su godinama. Novost je možda samo intenzitet kojim se o tome govori.
Barunica Arminka Helić otvoreno je upozorila na projekat razgradnje državnih institucija i opasnost od destabilizacije cijelog regiona. Bivši generalni sekretar NATO-a George Robertson podsjetio je da je Balkan više puta pokazao kako lokalne krize mogu prerasti u evropske.
Dakle, sve već viđeno i čuveno.
Stuart Peach, koji je godinama obavljao funkciju specijalnog izaslanika Velike Britanije za Zapadni Balkan, govorio je još 2021. o etničkim napetostima i ruskom utjecaju, ali bez vidljivih rezultata koji bi pokazali da je njegov mandat proizveo značajniji politički pomak na terenu.
Sve su to ozbiljna upozorenja. Međutim, jednako je važno postaviti pitanje zašto se ona danas izgovaraju ovakvim intenzitetom.
Svijet se nalazi usred najvećeg geopolitičkog preslagivanja od završetka Hladnog rata. Rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku, zaoštravanje odnosa između Zapada, Rusije i Kine, kao i rastuća neizvjesnost unutar same Evropske unije, doveli su do toga da se Zapadni Balkan ponovo pojavljuje na radaru velikih sila.
U takvim okolnostima Bosna i Hercegovina lako postaje prostor na kojem se prelamaju širi geopolitički interesi. Zbog toga nije teško steći utisak da se posljednjih mjeseci sve više govori o sigurnosnim prijetnjama, mogućim sukobima i potrebi za vojnim garancijama. One ranije, koje je donosio Denis Bećirović su istekle!
Istovremeno, međunarodna zajednica šalje kontradiktorne poruke. Dok britanski parlamentarci upozoravaju na opasnosti, Vijeće za provedbu mira (PIC) ne uspijeva postići saglasnost ni o pitanju budućeg visokog predstavnika. U trenutku kada se govori o najvećoj krizi od Dejtona, međunarodni akteri pokazuju vlastite podjele.
To otvara legitimno pitanje, da li je Bosna i Hercegovina zaista prioritet međunarodne politike ili se njena kriza koristi kao argument u širim globalnim nadmetanjima?
Naravno, najveća odgovornost za stanje u zemlji ostaje na domaćim političarima. Oni su ti koji blokiraju institucije, proizvode političke sukobe i godinama ne nude rješenja za probleme građana. Međutim, nisu oni ti koji odlučuju o imenovanju visokog predstavnika, sastavu PIC-a ili strateškim odnosima velikih sila.
Zato je važno razlikovati unutrašnje političke probleme od geopolitičkih procesa koji se odvijaju iznad Bosne i Hercegovine.
Posebno zabrinjava činjenica da se u javnom prostoru sve češće nameće logika svrstavanja. Kao da se od Bosne i Hercegovine očekuje da bude dio nečije sfere utjecaja ili instrument u obračunu velikih sila. Historija ove zemlje pokazuje koliko takve podjele mogu biti opasne. No, aktuelni politički akteri kao da to ne žele vidjti, ili jednostavno nisu kapacitirani da to učine.
Zbog toga bi najmudriji odgovor bosanskohercegovačke politike bio da, uz očuvanje evropskog puta i međunarodnih obaveza, izbjegava pretvaranje zemlje u poligon za geopolitička nadmetanja, ako već nismo zakasnili.
Bosni i Hercegovini danas je potrebna stabilnost, funkcionalnost institucija i ekonomski razvoj mnogo više nego učestvovanje u globalnim sukobima interesa.
Poruke iz Londona treba ozbiljno saslušati, ali i pažljivo analizirati. Jer između opravdanih upozorenja na političku krizu i pokušaja velikih sila da demonstriraju vlastiti utjecaj ponekad postoji vrlo tanka granica.
U vremenu kada se svijet sve više dijeli na blokove, Bosna i Hercegovina ne bi smjela postati ničiji geopolitički trofej. Njena snaga mora biti u očuvanju mira, unutrašnjem dijalogu i što većoj neutralnosti u kojoj će se na prvo mjesto staviti interesi države BiH, a ne stranih sila, ma ko one bile.
