(Patria) – Nermin Ogrešević više od dvije decenije obavlja funkciju gradonačelnika Cazina. Za vrijeme njegovog dugogodišnjeg mandata Cazin je doživio vidljivu građevinsku ekspanziju. Izgrađen je veliki broj stambenih i poslovnih objekata, a izgled urbanog prostora značajno je promijenjen.
Na prvi pogled, takva slika može ostaviti utisak grada koji se ubrzano razvija. Međutim, postavlja se jednostavno pitanje: da li je razvoj Cazina podjednako pratio razvoj njegove infrastrukture i javnih usluga?
Odgovor na to pitanje nije moguće tražiti samo u novim zgradama, fasadama i građevinskim projektima. Grad se ne razvija samo onda kada se gradi. Razvija se onda kada izgradnju prate funkcionalan vodovod, kanalizaciona mreža, saobraćajnice, parking-prostori i druge javne usluge koje odgovaraju potrebama stanovništva.
Upravo su problemi s vodosnabdijevanjem tokom ljetnih mjeseci ponovo otvorili pitanje kapaciteta i održivosti gradske infrastrukture. Za građane je već samo po sebi teško prihvatljivo da u gradu koji se intenzivno gradi postoji nesigurnost u tako osnovnoj javnoj usluzi kao što je snabdijevanje vodom.
Posebno je takva situacija neugodna za ljude iz dijaspore koji se tokom ljeta vraćaju u Cazin, često nakon višemjesečnog ili višegodišnjeg boravka izvan svog grada. Oni se vraćaju porodici, prijateljima i svom gradu očekujući da će zateći uređenu sredinu i pouzdane osnovne usluge. Kada umjesto toga dio ljeta provode suočavajući se s redukcijama ili nedostatkom vode, slika grada koju nose sa sobom nije ona koju stvaraju nove zgrade.
Sličan raskorak između građevinske ekspanzije i infrastrukture vidljiv je i u centru Cazina. Novi objekti zauzimaju sve više prostora, dok se problem parkinga i saobraćajnih gužvi sve teže može ignorisati. Građani svakodnevno osjećaju posljedice nedostatka parkinga i povećanog pritiska na postojeću infrastrukturu.
Naravno, samo postojanje novih zgrada i povećana izgradnja ne znače automatski da je prekršen Zakon o građenju. Ali otvaraju drugo, šire i mnogo važnije pitanje: kakva je bila dugoročna politika urbanog planiranja i da li je razvoj infrastrukture pratio intenzitet građevinske aktivnosti?
To je pitanje političke i upravljačke odgovornosti koje se ne može svesti na odgovornost pojedinačnog investitora. Ako gradska vlast godinama odobrava ili omogućava razvoj novih stambenih i poslovnih zona, onda je legitimno pitati da li je istovremeno planirala i kapacitete vodovoda, kanalizacije, saobraćajnica i parkinga potrebne za takav razvoj.
Cazin se, bez sumnje, može i treba razvijati. Ali razvoj grada nije isto što i građevinska ekspanzija.
Grad nije ono što izgleda lijepo na fotografiji. Grad je ono kako njegovi građani u njemu žive.
Zato bi se bilans više od dvije decenije vlasti Nermina Ogreševića morao posmatrati šire od broja izgrađenih objekata i uređenih gradskih površina. Potrebno je pogledati i drugu stranu te slike: stanje infrastrukture, pouzdanost javnih usluga, saobraćaj, parking, troškove koje građani plaćaju i kvalitet usluga koje za taj novac dobijaju.
Posebno je zanimljiv paradoks demografskog i građevinskog razvoja. Cazin je godinama suočen s odlaskom stanovništva, naročito mladih. Istovremeno, u gradu se intenzivno grade novi stanovi. Dio njih kupuju ljudi koji žive izvan Cazina ili u dijaspori, dok se za dio novih stanova u javnosti može čuti da ostaju prazni i zaključani.
Ako je takva slika tačna, onda se nameće pitanje kakav je stvarni karakter tog razvoja. Može li se grad smatrati uspješnim samo zato što se u njemu mnogo gradi, ako istovremeno dio njegovog stanovništva odlazi, a dio novoizgrađenih stanova ostaje bez stanara?
Upravo tu metafora „Potemkinovih sela“ dobija svoje značenje: lijepa i vidljiva vanjska slika ne mora uvijek pokazivati cjelokupnu stvarnost iza nje.
A stvarnost grada ne određuju samo nove zgrade.
Određuju je voda iz slavine, mogućnost da se automobil normalno parkira, prohodna ulica, funkcionalna kanalizacija, cijena komunalnih usluga i, iznad svega, mogućnost da ljudi u svom gradu žive dostojanstveno.
Ovog ljeta mnogi građani Cazina, ali i ljudi iz dijaspore koji su se vratili u svoj grad, upravo su kroz problem vodosnabdijevanja imali priliku osjetiti razliku između slike grada i njegovog svakodnevnog funkcionisanja.
I zato se nakon više od dvije decenije vlasti ne bi trebalo pitati samo koliko je Cazin izgrađen, nego i koliko je izgrađen za život svojih građana.
