Piše: Armin Sijamić
U ponedjeljak su s Bliskog istoka stigle dvije važne vijesti. Jedna se odnosi na cijene energenata, a druga na povlačenje vojske Sjedinjenih Američkih Država iz Iraka.
Prema medijskim izvještajima, ovih dana rekordne količine nafte i prirodnog gasa, od kada su Sjedinjene Države i Izrael napali Iran zadnjeg dana februara ove godine, napustile su Perzijski zaljev, prolaskom kroz Hormuški moreuz ili preko saudijske luke Yanbu u Crvenom moru.
Oni koji podržavaju politiku američkog predsjednika Donalda Trumpa zaključili su da je Iran „izgubio“ kontrolu nad Hormuškim moreuzom.
Ovakve vijesti treba uzeti s rezervom, prvo zbog podataka o rekordnom izvozu, a onda i zbog tvrdnje da je Iran izgubio kontrolu na Hormuškim moreuzom – budući da se ništa epohalno nije desilo u proteklim danima što bi ukazivalo da je Iran izgubio sposobnost napada na brodove. Drugim riječima, ako je istina da su rekordne količine nafte i gasa napustile Perzijski zaljev, onda se vjerovatno radi o nekom novom (polu)tajnom dogovoru Washingtona i Teherana.
Historija dogovora
Šta je od ovog istina biće jasno veoma brzo. Rekordne količine nafte na tržištima trebale bi značiti barem simbolično smanjenje cijena na svjetskim tržištima, a iranska ozbiljnost i sposobnost da zaustavi brodove u Hormuškom moreuzu ocjenjivaće se i po broju pogođenih tankera. Je li opet u pitanju neki dogovor i je li Irak njegov dio?
U priči o američko-iranskim odnosima posljednjih mjeseci posebno mjesto ima Irak. Američka invazija na Irak 2003. godine dovela je do direktnih kontakata Washingtona i Teherana. Kada su SAD srušile Saddama Husseina, jedna od posljedica bila je i jačanje većinskog šiitskog stanovništva u Iraku. Od tada SAD i Iran imaju periode sukoba i dogovora, otvorenih i prešutnih.
Da će Irak opet biti važna tačka u ukupnoj politici Sjedinjenih Država i Irana pokazalo se ubrzo nakon američko-izraelskog napada na Iran. Posljedica toga je i nova iračka vlada koju vodi premijer Ali al-Zaidi, koji pojednostavljeno rečeno, nakon što su njegovo imenovanje podržali i Sjedinjene Države i Iran, mora da zadovolji sve strane.
Koliko je to teško pokazuje i slučaj od prošle sedmice. Irak se prvo složio da zabrani letove prema Iranu i iz Irana, kako je to tražio zvanični Washington u sklopu mjera gušenja iranske privrede, da bi kasnije premijer rekao da će odluka možda biti promijenjena, barem za letove s aerodroma u iračkom gradu Najafu koji je važan za šiite.
Ta uloga koja je dodijeljena iračkom premijeru nadilazi njegove mogućnosti. Naime, iračka nafta, koja je glavni izvor iračkih prihoda, prodaje se preko američkih bankovnih računa koje kontroliše zvanični Washington, a većina stanovnika Iraka želi najbolje veze sa susjednim Iranom. Al-Zaidi će tako morati ostati zagledan ka Washingtonu i Teheranu i nadati se da će njegova država biti pošteđena teških odluka protiv bilo koga.
Povlačenje američke vojske i šiitske milicije
Druga važna vijest koja je došla s Bliskog istoka ovih dana je američko povlačenje iz Iraka, nakon što su tamo proveli gotovo četvrtinu stoljeća i ratova koji su odnijeli stotine hiljada iračkih života. Al-Zaidija je po preuzimanju vlasti zatekao dogovor iz vremena administracije Josepha Bidena – američka vojska se povlači iz Iraka. Zauzvrat, Washington traži razoružavanje šiitskih milicija.
Novog premijera su zatekle i uništene američke baze od strane Irana i šiitiskih iračkih milicija, pa će i predsjednici Donald Trump i Masoud Pezeshkian moći slaviti pobjedu pred domaćom publikom. Trump će ispuniti obećanje o povlačenju američkih snaga iz drugih država, a Pezeshkian slaviti protjerivanje neprijatelja s iranskih granica.
Ipak, istina je da je Biden dogovorio povlačenje, a iranski napadi su sve ubrzali. Prema izvještajima agencija, sinoć su zadnji američki i strani vojnici napustili Irak, držeći se dogovora o 30. septembru kao krajnjem roku za povlačenje. Ovim je mogućnost novog rata u Iraku smanjena.
Ovakvom razvoju situacije protivili su se posebno irački Kurdi, koji vjeruju da ih jedino Sjedinjene Države mogu održati kao važan faktor u Iraku. To što Trump nije uvažio apele iračkih Kurda rezultat je šire politike prema Bliskom istoku koja nastoji namiriti i interese Turske.
Ove sedmice je Trumpov specijalni izaslanik za Siriju i Irak, inače ambasador u Turskoj, Tom Barrack pozvao iračke kurdske snage Peshmerga da se utope u iračku vojsku, slično kao sirijski Kurdi u sirijsku vojsku, a premijer kurdske regije u sjevernom Iraku, Masrour Barzani, nazvao je američko povlačenje iz Iraka „sramotnim“ i kasnije povlačio tu izjavu.
Kako provesti dogovor?
Iračke vlasti sada se moraju pozabaviti drugim problemom – iračke šiitske milicije koje su ozbiljna vojna sila sa stotinama hiljada boraca, raketama i dronovima. Al-Zaidi je obećao da će država kontrolisati oružje, što je slično onome što su SAD i Izrael tražili od Libana u slučaju Hezbollaha.
Ali, u slučaju iračkih milicija stvari su puno komplikovanije za njihove protivnike. Većinsko stanovništvo oružje naprosto može prebaciti preko granice u Iran i zadržati svoje borbene redove, posebno što su nakon borbe protiv ISIL-a postali dio regularnog državnog sigurnosnog aparata.
Koliko su veze s Iranom jake pokazuje i ovaj primjer. Saudijska Arabija je krajem jula bombardovala neke šiitske iračke milicije, pod optužbom da stoje iza napada na njenu naftnu i gasnu infrastrukturu, i ubila više pripadnika Iranske revolucionarne garde (IRGC) i iračkih boraca. Desetak dana kasnije, šiitske milicije, nakon prvobitnih obećanja da će se osvetiti, rekle su da „za sada“ neće napasti Saudijsku Arabiju. Jasno je da je iza takve odluke stajala politika.
A onda, krajem augusta, oglasila se šiitska milicija Kata'ib Sayyid ul-Shuhada i rekla da će predati oružje iračkim vlastima samo ako Sjedinjene Države povuku sve vojnike (s kopna, iz zraka i s mora), ako Irak oslobode zavisnosti od gorepomenutog američkog finansijskog sistema i prestanu se miješati u iračke prilike, uz drugih sedam zahtjeva.
Kako stvari stoje, američki vojnici napuštaju Irak, ali je teško vjerovati da će predati sve mehanizme kontrole nad politikom Bagdada. Šiitske milicije još nisu počele s predajom oružja.
Nakon što su srušili Saddama Husseina, američki vojnici su u velikom broju napustili Irak 2011. godine iako ih je mnogo tamo ostalo, a u još većem broju vraćeni su da bi se borili protiv ISIL-a 2014. godine. Zato se sada nameće pitanje da li i ovaj put u Iraku ostaju američki „savjetnici“ i mnogobrojne snage koje štite američka diplomatska predstavništva, te da li bi neki novi ISIL mogao biti razlog za novi povratak. Kakav god da je odgovor na ova dva pitanja stvari će izgledati drugačije zbog Irana i šiitskih milicija koje su zvaničnom Teheranu mnogo pomogle od početka američko-izraelskog rata protiv Irana u februaru ove godine.
