Kada je u junu 2023. godine Bosna i Hercegovina objavila da je uspostavila punu operativnu saradnju s Europolom, zvaničnici su govorili o velikom uspjehu, historijskom iskoraku i jačanju borbe protiv organizovanog kriminala.
Najveći promotor ovog podviga bio je Nenad Nešić, bivši ministar sigurnosti BiH, kojeg je Trojka kroz iglene uši ugurala u vlast, a koji će poslije biti uhapšen, pa i odstupiti s mjesta ministra. No, ostat će upamćen po kontakt tački.
Danas, nakon što je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Kemal Ademović podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH, otvara se pitanje koje se godinama guralo u drugi plan, je li način na koji je uspostavljena zajednička kontakt tačka bio u skladu s Ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine?
Ko je tada pristao na postojeće rješenje, ko ga je provodio i zašto se tek sada problematizira njegova ustavnost?
Kontakt tačka za saradnju s Europolom predstavljena je kao mjesto na kojem će predstavnici policijskih agencija iz cijele Bosne i Hercegovine raditi zajedno, razmjenjivati operativne informacije i olakšavati borbu protiv međunarodnog kriminala. Prema tadašnjem saopćenju Ministarstva sigurnosti BiH, kontakt tačku činilo je 16 policijskih službenika, a koordinaciju je vodila Irena Marelja.
Marelja je tada govorila o „osjećaju uspjeha“, ističući da su predstavnici svih policijskih agencija BiH prvi put okupljeni na jednom mjestu.
Međutim, upravo se iza tog politički i institucionalno promoviranog uspjeha danas otvara pitanje nadležnosti države. Važno je napomenuti da smo i tada još od 2013. godine upozoravali na derogiranje države!
Jer, problem nije u potrebi za saradnjom s Europolom, nego u načinu na koji je uređena zajednička kontakt tačka i njenom izmještanju iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH. Direkcija je, prema zakonskom rješenju na koje se pozivaju zagovornici apelacije, bila institucija kojoj je pripadala ova nadležnost.
Nije ona to postala naknadno, to je bila i u godinama dogovaranja i potpisa sporne ‘kontakt tačke’.
Ustav BiH državi daje nadležnost za saradnju s međunarodnim i međuentitetskim organima za provođenje zakona, uključujući saradnju s Interpolom i drugim međunarodnim organizacijama iz oblasti sigurnosti. Zato se postavlja pitanje je li političkim dogovorima omogućeno da entitetske strukture dobiju ulogu koja zadire u nadležnosti države, a da državna institucija bude ograničena u izvršavanju zakonom propisanih obaveza.
U ovom slučaju nužno je utvrditi ko je donio odluke, ko je potpisao relevantne akte, ko ih je provodio i ko je javno branio uspostavljeno rješenje.
Posebno je važno uporediti tadašnje izjave zvaničnika s današnjim pravnim argumentima.
Podsjetimo da je tadašnji direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH Mirsad Vilić službenim aktom obavijestio Ministarstvo sigurnosti BiH, Delegaciju EU u BiH, SIPA-u, sve MUP-ove te niz policijskih agencija i drugih institucija u vezi s premještajem kontakt tačke za saradnju sEUROPOL-om.
To je uslijedilo nakon što je zamjenik ministra sigurnosti Nedeljko Jović donio službenu instrukciju kojom izmješta kontakt tačku za saradnju BiH s EUROPOL-om iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela u Ministarstvo sigurnosti BiH.
Tada je u svom dopisu institucijama Vilić napomenuo da ova instrukcija Ministarstva sigurnosti BiH, kako u pravnom tako i u sadržajnom smislu, ne može biti prihvaćena.
Zbog toga je i Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova s ministromAljošom Čamparomna čelu povuklo svoj potpis sa sporazuma o uspostavi zajedničke kontakt tačke i o tome je obavijestilo Ministarstvo sigurnosti BiH.
Na kraju su obojica to ipak potpisali.
Ako je rješenje bilo zakonito i ustavno, javnost ima pravo dobiti jasno obrazloženje. Ako se pokaže da je politički kompromis bio važniji od zakonskih nadležnosti državne institucije, onda se mora otvoriti i pitanje odgovornosti onih koji su takvo rješenje omogućili.
Uspostavljanje saradnje s Europolom jeste važno za sigurnost građana Bosne i Hercegovine. Ali operativna efikasnost ne može biti opravdanje za zaobilaženje Ustava i zakona.
Najlakše je godinama predstavljati kompromis kao uspjeh, a tek kada se pojavi pravni problem početi govoriti o nadležnostima. Mnogo je važnije utvrditi ko je odluke donosio, na osnovu kojih ovlaštenja i zašto se na moguće posljedice nije upozoravalo ranije.
