Bile su rane dvijehiljadite. Kolega Mirza Trbonja stigao je u redakciju Radija 202, sav ushićen. Sijao je u ‘Sivom domu'…
„Snimio sam Edina Džeku“, rekao je.
Edina Džeku? Mislim se u sebi – ko li je sad taj? Slično su djelovale i druge kolege, nezainteresirane za ono što čuju.
Ali, Mirza je već tada imao taj neki osjećaj da radi nešto veliko. Snimio je mladog nogometaša i predložio da ga predstavimo u našoj tadašnjoj sportskoj emisiji „2:1“, u rubrici u kojoj smo govorili o mladim talentima.
Montirao je prilog. U podlozi muzika iz „Pink Pantera“, a onda glas jednog mladića:
„Ja sam Edin Džeko, nogometaš…“
Taran, taran, tararara… rarararararara…
I to je bilo to. Nekoliko rečenica, jedan kratki radijski prilog i mladić za kojeg tada nismo imali pojma ko je.
Nismo mogli znati da ćemo tog istog Edina nekoliko godina kasnije gledati na najvećim evropskim stadionima. Nismo mogli znati da će postati kapiten reprezentacije Bosne i Hercegovine, da će igrati u Wolfsburgu, Manchester Cityju, Romi, Interu, Fenerbahceu, Schalkeu… Da će osvajati trofeje, zabijati golove koje ćemo pamtiti i da će njegovo ime postati poznato daleko izvan Bosne i Hercegovine. I da će nadasve postati ČOVJEK u pravom smislu te riječi.
A posebno nismo mogli znati koliko će nam jednog dana značiti.
Jer Edin Džeko za Bosnu i Hercegovinu odavno nije samo nogometaš. U zemlji u kojoj se često oko mnogo čega ne možemo složiti, njegovo ime je godinama bilo jedno od rijetkih koje je ljude okupljalo. Kada igra reprezentacija, kada postigne gol, kada napravi nešto veliko, nema tog objašnjenja, političke podjele ili dnevne svađe koja može promijeniti činjenicu da je on jedan od onih ljudi zbog kojih se ime Bosne i Hercegovine izgovaralo s ponosom.
I zato sam godinama poslije učestvovala i u insistiranju da dobije državnu nagradu za sport.
Tadašnji ministar civilnih poslova Adil Osmanović nije imao dilemu da Džeko to priznanje treba dobiti. Ali smo i mi malo „tvrdili pazar“. Nagrada mu je dodijeljena 2017. godine.
Valjda smo osjećali da nije dovoljno samo reći ‘Da, odličan je’, jer neke ljude država mora znati prepoznati. Ne samo kada već postanu veliki, nego i dok još rastu.
A možda je upravo tu i najvažnija lekcija ove priče. Mi smo tada gledali dječaka. Dječaka koji je došao pred mikrofon i rekao „Ja sam Edin Džeko, nogometaš.“
A taj nas je nogometaš, kroz godine, sve prerastao. Prerastao je našu malu rubriku. Prerastao je Radio 202.
Prerastao je ono što smo mi tada mogli zamisliti o njegovoj budućnosti. I to je ono što je fascinantno kod talenta. Mi ga možemo prepoznati, dati mu prostor, otvoriti mikrofon, napraviti prvi prilog. Ali ne možemo znati dokle će neko otići.
Zato vrijedi vjerovati mladim ljudima. Vrijedi ih saslušati. Vrijedi ih predstaviti.
Vrijedi im dati priliku čak i kada još nemaju veliko ime iza sebe. Jer možda baš tada, dok nama izgledaju kao „neki mali“ za koje prvi put čujemo, gledamo nekoga ko će jednog dana prerasti sve naše predstave o tome koliko može.
A onda se, u međuvremenu, ugasio kultni Radio 202. Mi smo svi, svako sa svojom sudbinom, otišli svojim putevima. Neko u druge redakcije, neko u druge poslove, neko u neke druge životne priče.
Vrijeme nas je rasulo. I možda je baš zato ovo sjećanje danas toliko posebno.
Jer prošle su godine. Promijenili su se ljudi, redakcije, životi. Neke stvari koje su nam tada bile svakodnevica danas više ne postoje. Ali onaj glas je ostao.
„Ja sam Edin Džeko, nogometaš…“
Ime za koje danas zna cijeli svijet. Barem onaj sportski.
I kada se vratim na taj trenutak, ne mislim toliko o golovima, klubovima i trofejima. Mislim o tome koliko često ne prepoznajemo veličinu dok je još mala.
I koliko je važno da joj, kada je prepoznamo, ne stanemo na put. Mirza je tada rekao: „Snimio sam Edina Džeku.“
Mi smo ga pustili u program. A, on je poslije uradio ono što je najbolje znao.
Rastao.
Sve ostalo napisao je kroz vrijeme – Edin Džeko.
