Razjedinjeni smo. To je činjenica. I prečesto puta ponovljena činjenica iz političkih, novinarskih i različitih društvenih krugova. Razjedinili su nas novac, vlast i moć. A ništa od to troje nemamo. Lakomislenim politikantima serviran je smo privid, da bi se njime povodili i na državu zaboravili.
Zbog toga smo danas na ivici nestanka. Ne zbog snage onih koji nam to žele, nego zbog naše slabosti. I potpunog nedostatka svijesti da je naš nestanak moguć, jer ni država, ni kolektivitet našeg naroda nisu apstraktna i neuništiva kategorija. Narodi nestaju, države također.
I svaki put je uzrok nestanka bilo vođenje za željama tuđina i potpuno odsustvo unutrašnje odgovornosti. Zbog toga su ekscesi koji pokazuju našu snagu i ujedinjenost rijetki ali i moćni u odašiljanju poruke.
A takva poruka odaslana je jučer s platoa Galice. S mjesta odakle se vidi vrh, najviši odatle od Alpa. Vrh koji smo željeli, skupili se i osvojili. A osvojili smo ga kada niko drugi nije vjerovao da možemo. Nismo ga osvojili oružjem, nego hrabrošću srca i vizijom prvih među nama.
Paljenik, s kojeg se zavijorila zastava Mehmeda Alagića bio je krov kuće koju smo gradili između referenduma za suverenu državu i operacije Domet-95. Sve između bio je proces odrastanja, čišćenja i jačanja vlastitih redova!
Oduvijek smo znali šta želimo, ali smo te 1995. godine konačno stegli naše redove od vrha ka dnu. Tada je zasjalo bosansko proljeće. I ma koliko ostatak rata bio težak, niko više nije sumnjao u opstanak Bosne i Hercegovine.
Danas je taj opstanak pod ozbiljnom prijetnjom. Možda i većom od one s početka devedesetih. Jer, tada smo srcem, hrabrošću i s malo oružja četnike rješavali gdje god smo se iole organizovali.
I danas nam treba srce, ali mnogo više glava. Glava koja vidi, zna, razumije i smjela je povući poteze. Zato je naš Paljenik danas Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, a Vlašić Vijeće ministara.
Jer, ko kontroliše vrh vidi daleko i zna mnogo više. A kontrola procesa u Predsjednišvu BiH neminovna je kako bismo osigurali ono što imamo i stekli priliku graditi puno više. U Predsjedništvu BiH ne bi nam se smjeli ponoviti dezerteri, oni koji bježe od borbe s neprijateljom, bilo da je borba oružana ili diplomatska. Takvi kukaju jer drugo ne znaju, kukaju za Titom, Jugoslavijom, kukaju Americi, Evropi, Turskoj… A jučer smo čuli jasnu poruku iz Washingtona i sada je valjda konačno jasno da će preživjeti snažni.
Zato nam treba iskustvo i snaga u Predsjedništvu ili onih 2:1, ali i u tih dva nam treba pravi balans. Inspiraciju za ovaj tekst dijelom sam dobio uslikavši jučer kod spomenika na Galici dva lidera. SDA i DF. Bakira Izetbegovića i Željka Komšića. I nije koincidencija, nego činjenica da su Izetbegović i Komšić bili ključni tandem u nekim ne tako davnim političkim i diplomatskim bitkama sa starom, a od nas jačom kurvom Evropom. Zamislite epilog da se tada u naše ime pojavio plačljivac, koji vjeruje u bezvrijedne papire i saopćenja. Nema dileme bila bi to mrka kapa.
Zato sam u slici s Vlašića vidio noseće stubove u konstrukciji koja treba da sačuva Bosnu i Hercegovinu. Ili direktnije kazano dva stuba koncentracijske vlade oko koje bi se trebale okupiti još barem četiri stranke.
Golim okom vidljivo je da nam se golemo zlo sprema iznova. Prije koji dan dobio sam iz Ukrajine američki operativni podatak da se sprema nova agresija na Bosnu i Hercegovinu. Oružje za te namjene doći će i dolazi s istoka i Bliskog istoka. Ovih dana gledamo vojnu vježbu blizu Srebrenice. I zato nemamo pravo čekati, niti posmatrati to kao nešto što nas se tiče.
Svako od nas mora poduzeti određene korake u svrhu jačanja države da bismo bili spremni i mogli se odbraniti. Slaven Kovačević i Bakir Izetbegović u Predsjedništvu, SDA, DF, SBiH, NES, SDP i SBB. To je otprilike blok na koji se može računati u vremenu teških izazova i oluja. Ma koliko bili različiti, nije ih nemoguće povezati patriotskom linijom.
Zato je pred nama mnogo veći zadatak od obične izborne utakmice. Ako smo naučili išta iz vlastite historije, onda smo naučili da država ne opstaje sama od sebe. Opstaje kada ima ljude koji je razumiju, institucije koje je mogu braniti i političku snagu koja zna šta radi kada dođu teška vremena.
Ozbiljne sigurnosne prijetnje ne smiju se ignorisati samo zato što nam je neugodno o njima govoriti.
Bosna i Hercegovina je i dalje država čiji mir i sigurnost zahtijevaju ozbiljne domaće mehanizme. Zaboravimo na međunarodne, jer oni su bili i bit će faktor koji će nas obmanjivati ili zaustavljati. Prisustvo EUFOR-a nije element sigurnosti i odvraćanja ni od sporadičnih incidenata, a kamo li ozbiljnijih sukoba.
I to je pokazatelj da nam je potrebna organizacija.
Ne treba nam političko jednoumlje. Treba nam dogovor oko nekoliko pitanja oko kojih ne smije biti dileme. Suverenitet Bosne i Hercegovine, teritorijalni integritet države, funkcionalne institucije, sigurnost građana i sposobnost da se na svaki politički ili sigurnosni udar odgovori institucionalno, politički i diplomatski.
Tu dolazimo do Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Ono nije nagrada pojedincu. Nije mjesto za političko zbrinjavanje. Nije ni televizijska pozornica za velike riječi. Predsjedništvo je jedna od ključnih tačaka državne moći i zato izbor njegovih članova mora biti posmatran kroz ono što kandidati stvarno nude, kakav su politički trag ostavili i kako razumiju interese države.
Isto važi i za Vijeće ministara.
Nema smisla osvojiti vrh ako ćemo ispod vrha ostaviti iste podjele, iste blokade i iste političke svađe. Paljenik zato nije samo Predsjedništvo. Vlašić nije samo Vijeće ministara. To su simboli potrebe da se istovremeno osvoji vrh i napravi stabilna konstrukcija ispod njega.
Koncentracijska vlada, ako se o njoj ozbiljno želi razgovarati, ne može biti samo matematički zbir stranaka. Mora biti dogovor o minimumu državne politike. Mora znati šta brani, šta gradi i gdje su granice preko kojih se ne ide.
SDA, DF, SBiH, NES, SDP i SBB mogu o tome imati različite stavove. Mogu se međusobno politički razlikovati. I treba da se razlikuju. Ali različitost nije problem ako postoji minimum oko kojeg se može graditi državna politika.
Problem nastaje onda kada nam razlike postanu važnije od države.
Zato je fotografija s Galice za mene više od fotografije dvojice političara. Ona je podsjetnik da se vrh ne osvaja gledanjem u vlastite cipele. Do vrha se dolazi kada postoji cilj, kada ljudi vjeruju da ga mogu dosegnuti i kada se nakon prvog koraka ne počnu međusobno gurati nizbrdo.
Paljenik smo i jučer i prije tri decenije osvojili zajedno. Zato bi bila politička glupost da danas jedni drugima dokazujemo ko je važniji.
Država je važnija. NAJVAŽNIJA!
I možda je upravo to najvažnija lekcija koju nam je jučerašnji Vlašić mogao poslati. Nismo nestali onda kada smo imali malo. Nestajemo onda kada zaboravimo šta imamo i čemu pripadamo.
Zato prvo moramo vratiti svijest da Bosna i Hercegovina nije završena stvar. Ona je posao.
I posao se ne završava na izborima 4. oktobra. Tada tek počinje. A dobar početak je ključ.
Jer, nema sumnje da su zbijeni društveno – politički redovi, odnosno koncentracijska vlada na državnom i entitetskom nivou, daleko veći garant opstanka i države i nas u njoj nego li sve haške presude, UN rezolucije, američke i evropske garancije.
Stari su rekli “u se i u svoje kljuse”!
