Postoje pobjede koje se mjere peharima i medaljama. A postoje one veće, koje ostaju zapisane u kolektivnom sjećanju jednog naroda. Bosna i Hercegovina na Svjetskom prvenstvu 2026. pripada upravo toj drugoj kategoriji.
Zato je odgovor Harisu Tabakoviću jednostavan, vrijedilo je!
Vrijedilo je proliti svaki litar znoja tokom oporavka od povrede. Vrijedilo je istrpjeti svaki bolan trening, svaku neizvjesnost i svaki strah da bi san mogao nestati nekoliko sedmica prije njegovog ostvarenja.
Vrijedilo je, jer niste igrali samo za rezultat.
Igrali ste za djecu koja će jednog dana pričati gdje su bila kada je Bosna i Hercegovina prvi put zaigrala na Svjetskom prvenstvu nakon više od decenije čekanja. Za roditelje koji su zastave čuvali još iz nekih drugih vremena. Za ljude koji su, barem na nekoliko sedmica, zaboravili svakodnevne podjele, teške vijesti i političke prepirke.
Na ulicama gradova, od Sarajeva, Bihaća do Trebinja, od Velike Kladuše do Goražda, vijorile su se zastave. Bosna i Hercegovina ponovo je disala kao jedno. Kafići su bili puni, trgovi ispunjeni pjesmom, a emocije iskrene kao rijetko kada.
To ne može kupiti nijedan trofej.
Kada ste protiv Italije postigli gol koji je otvorio vrata najvećeg uspjeha bh. fudbala, niste samo zatresli mrežu. Probudili ste vjeru da ova zemlja, uprkos svemu što je prošla i svemu što je i danas opterećuje, može sanjati velike snove.
Kada ste u baražu hladnokrvno prilazili bijeloj tački, milioni ljudi nisu gledali samo izvođenje jedanaesterca. Gledali su čovjeka koji je preuzeo odgovornost onda kada je bilo najteže.
A kada danas kažete da je sve vrijedilo ako ste narodu donijeli makar malo radosti, ponosa i zajedništva, odgovor stiže iz svakog dijela Bosne i Hercegovine.
Vrijedilo je!
Jer ste nas podsjetili da reprezentacija nije samo jedanaest igrača na terenu. Ona je mjesto gdje prestaju razlike, a počinje zajednička emocija.
Historija će pamtiti statistiku. Pamtit će rezultate, golove i plasmane. Ali ljudi će pamtiti nešto drugo.
Pamtit će osjećaj kada je cijela država stala pred televizore. Pamtit će zagrljaje nakon golova, suze poslije posljednjeg sudijskog zvižduka i ponos što su mogli reći, ovo je naša reprezentacija.
Generacije će jednog dana listati albume i gledati snimke Mundijala 2026. godine. Vidjet će Harisa Tabakovića, Edina Džeku i njihove saigrače kako nose grb Bosne i Hercegovine na najvećoj fudbalskoj pozornici svijeta. I shvatit će da to nije bila samo sportska priča.
Bila je to priča o vjeri, upornosti i zemlji koja je, barem na trenutak, zaboravila sve ono što je dijeli.
Zato, Harise, kada pitate da li je vrijedilo, odgovor je samo jedan.
Vrijedilo je.
I ostat će da vrijedi mnogo duže od jednog prvenstva. Možda upravo onoliko dugo koliko će trajati sjećanje na ljeto kada je Bosna i Hercegovina ponovo vjerovala u sebe.
