Milorad Dodik nebrojeno je puta do sada uvrijedio Bošnjake, naročito muslimane. Koristio je svaku priliku da ih oslovi najgnusnijim i najpogrdnijim imenima. Teško se zaista i prisjetiti svih tih gnusnoća.
“Srbi u Republici srpskoj ne žele živjeti sa muslimanima”, samo je jedna od brojnih šovinističko – fašističkih izjava koje je ispalio “prvi u bosanskih Srba” u Bosni i Hercegovini.
Dobro je Dodik svjestan koliku težinu nose njegove riječi, jer nažalost većina medija (doduše ne svi) u Bosni i Hercegovini prenesu, potpuno neopravdano, gotovo sve ono što on izgovori. A svjestan je i da na taj način indoktrinira one (tome podložne) koji ga slušaju. Planski raspiruje nacionalnu i mržnju prema drugome i drugačijem, stavljajući im metu na čelo.
A indoktrinacija je u društvu kakvo je bosanskohercegovačko veoma opasna stvar. Indoktrinirani slijepo slijede sve ono što im se servira, bez ikakve volje da to eventualno preispitaju. Pa tako dominantna većina srpske omladine, rođene krajem devesedetih i početkom dvijehiljaditih, danas vjeruje da u Srebrenici nije bilo genocida, da su Ratko Mladić i Radovan Karadžić ratni heroji, da su Srbi u Bosni i Hercegovini bili bitku za opstanak jer su ih, eto, muslimani htjeli pobiti i protjerati preko Drine, sa željom da uspostave čistu muslimansku državu. Ne vjeruju oni u to zbog toga što su bili savremenici tog vremena, već jer im se to svakodnevno poslužuje na tacni – u porodici, u školi, u društvu, u medijima. Za drugačiju “istinu” niti znaju, niti je žele otkriti. I to ozbiljno sakati društveni potencijal te djece.
Rijetke su ekskurzije, a vjerovatno ih nažalost nikako i nema, u kojima učenici iz Republike srpske otputuju u Federaciju BiH. Ista je situacija i u obrnutom smjeru. Tužno je da generacije izrastaju u neposrednoj geografskoj blizini, ali u potpunoj međusobnoj izolaciji. A kada nemaš priliku upoznati svog vršnjaka koji ti živi par kilometara udaljenosti, preko entitetske linije, onda je u njemu najlakše vidjeti onog neprijatelja o kojem govori Milorad Dodik.
Danas slušamo formalne osude čelnika srpskog establišmenta u manjem bosanskohercegovačkom entitetu. Osuđuje vlastela u Rs, tobože, napad na bošnjačkog maloljetnika u Banjoj Luci. Očekuje, čuj sad ovo – da nadležni u što skorijem roku rasvijetle sve okolnosti napada. Što te institucije ne rasvijetliše ubistva brojnih Bošnjaka koji se nakon agresije vratiše da žive na svojim prijeratnim ognjištima? Što ne rasvijetliše čak ni ubistva brojnih srpskih žrtava, među kojima ovom prilikom izdvojimo Banjalučanina Davida Dragičevića?
Teško je zaista povjerovati da i sami vjeruju u ono što pričaju. Njihove izjave u svakom slučaju nemaju ni pokajnički ni društveno odgovoran karakter. To je populizam vidljiv iz svemira.
Jer kad decenijama raspiruješ mržnju prema drugačijem, naročito Bošnjacima muslimanima, ne možeš očekivati da te neko danas-sutra neće slijepo poslušati i to pokušati provesti u djelo. Kad zaljevaš korijen mržnje, nemoj se čuditi što je izrastao zločinački nastrojen plod.
Dobro nam je poznato da političku moć vladajući u Rs hrane narativom o podjelama, te stoga zvanične osude nasilja ostaju samo jeftina predstava za šire mase, a ceh će i dalje plaćati oni najranjiviji.
I dok nas sa Zapada u svakodnevnoj kakofoniji i obmani omamljuju pričom o nekim euroatlantskim integracijama, u našem prostoru tri decenije svjedočimo priči koja je plasirana krajem osamdesetih i ostvarila se kao zločinačko-agresorski pohod devedesetih. Zato ne treba imati dilemu da huškačka politika populista bosanskih Srba neće prestati proizvoditi nemire u Rs, sve dok jednog dana ti nemiri ne prerastu u nešto puno gore.
A oni će i tada pozivati na mir, istrage, iako znaju da sami pale vatre. Tome ih je naučio SANU.
