Piše: Armin Sijamić
Američko-izraelski rat protiv Irana morao je donijeti posljedice širom regije i svijeta, bilo da su napadači uspjeli poraziti napadnutog, ili da je napadnuti uspio da se odbrani. Naprosto, to je logika svih ratova u kome učestvuju velike sile.
Sjedinjene Američke Države sada se suočavaju s posljedicama rata u dijelu koji se odnosi na dugogodišnja savezništva. Prije svega, to se odnosi na američki odnos s NATO-om, s kojim predsjednik Donald Trump nije bio zadovoljan usljed suzdržanosti članica saveza, i odnosa Washingtona s državama Perzijskog zaljeva, koje su platile veliku cijenu rata, koji je pokrenut po volji i želji izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Sporazum o kome Washington razgovara s Iranom mnoge američke saveznike čini nervoznim, jer smatraju da će Teheran iz pregovora izaći jači nego što je ikada bio. Neki smatraju da je američka strana napravila previše ustupaka i da će posljedice osjetiti američki saveznici.
Logika sukoba
Iz američke perspektive dogovor s Iranom izgleda drugačije. Najveća svjetska sila ima luksuz sklapanja raznih dogovora, jer snaga koju posjeduje dovoljna je za branjenje bilo kakvih političkih pozicija. Tu opciju nemaju manje države, posebno ne one koje su blizu kriznog žarišta. Ovih dana zvanični Washington to praktično pokazuje.
Trump je u Bijeloj kući ugostio generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea, koji je javnost uvjeravao da savez stoji dobro i da je to zahvaljujući politici aktuelnog američkog predsjednika. Donio je i grafikone koje je pokazivao Trumpu i novinarima, da bi dokazao da NATO članice ispunjavaju obaveze prema savezu i najvećoj sili među njima.
S Rutteovom posjetom Bijeloj kući poklapa se posjeta američkog državnog sekretara državama u Perzijskom zaljevu. Marco Rubio je otišao u Kuvajt, Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate da im kaže da neće biti napušteni od Washingtona bez obzira na dogovor s Iranom.
Dakle, dok je Trump tražio objašnjenje od NATO saveznika za njihovo držanje na distanci u američko-izraelskom ratu protiv Irana, a ranije im prijetio da ih neće štititi u slučaju napada Rusije, Rubio je objašnjavao arapskim saveznicima da im Sjedinjene Države ostaju posvećene.
Ovakve situacije u odnosima dvije ili više država davno su elaborisane u mnogim radovima koji se bave ovim temama. Takvi radovi se i izučavaju da se ne bi dospjelo u situaciju u kojoj se sada našao Washington sa svojim saveznicima.
Na primjer, sjetimo se šta je pisao čuveni Niccolò Machiavelli. Pet stoljeća kasnije njegove riječi odzvanjaju u glavi Marca Rubija, koji se tokom svog obrazovanja sigurno bavio njegovim djelom: „Kad se tvoji moćni susjedi sukobe, uvijek se desi jedno: ili se moraš bojati pobjednika, ili se ne moraš bojati. U oba slučaja, ako se ne izjasniš, bićeš žrtva onog ko dobija, na zadovoljstvo onoga ko gubi. Na tvojoj strani neće biti pravda, nećeš imati čime da se braniš, niti da negdje skloniš glavu. Pobjednik ne želi da ima sumnjive prijatelje na koje ne može da računa u nesreći, a ko gubi, neće da čuje jer nisi htio da mu s oružjem u ruci pomogneš i podijeliš njegovu sudbinu.“
Ko je pobjednik u ratu i ko je kome saveznik?
U konkretnom slučaju Rubio je morao da računa na posljedice za Kuvajt, Bahrein i Ujedinjene Arapske Emirate iz kojih je djelovala američka vojska u napadu na Iran, i koji su presretali iranske dronove i rakete istovremeno se žaleći da ih Teheran nepravedno napada. Slučaj UAE-a je posebno indikativan. Tu je državu navodno tajno posjetio i Netanyahu tokom trajanja rata.
Rubiov dolazak u ove bogate države nije slučajan. Sporazum s Iranom se na njih direktno odnosi. Neke od stavki u sporazumu su da Iran, iako ne naplaćuje prolaz upravlja Hormuškim moreuzom, američka vojska se obavezuje da neće povećati obim svojih snaga u regiji i stvara se fond za ulaganje u Iran, koji dolazi s odmrznutim iranskim finansijskim sredstvima i ukidanjem sankcija.
Za ove tri male države nije važno hoće li Iran imati nuklearni program i kakav će on biti. Za njih je, pored gorepomenutog, važno da Iran zadržava raketne kapacitete i da u američko-izraelskom ratu nije bačen na koljena. U slučaju Bahreina, koji ima sunitsku vladarsku dinastiju i šiitsku većinu, važan je status američke Pete flote koja ima središte u toj arapskoj državi. Kuvajt, na primjer, ima status američkog „glavnog ne-NATO saveznika“.
Rubio je tokom ovosedmične posjete uvjeravao domaćine da ih Washington nije napustio. U Kuvajtu je rekao da „nećemo učiniti ništa što bi ugrozilo sigurnost naših saveznika, naših dugogodišnjih saveznika u regiji“ i obećao da će potezi Washingtona biti „potpuno usklađeni s našim partnerima u Zaljevu“ i da je to razlog njegove posjete.
Čini se da su Kuvajt, Bahrein i UAE posebna briga za Washington kada je riječ o odnosu prema Iranu. Ovakav stav Rubio nije pokazao prema, na primjer, Saudijskoj Arabiji, a ta država je, s Pakistanom, Katarom i Turskom, ohrabrivala Washington i Teheran da postignu sporazum. To bi moglo biti posebno važno za buduće odnose u Perzijskom zaljevu i širom Bliskog istoka ako se, na primjer, ima na umu nova iračka vlada kojom su zadovoljni i Teheran i Washington.
Pred šefom američke diplomatije je mnogo posla, počevši od toga da se rat s Iranom mora privesti kraju pregovorima ili će se krenuti u novu rundu okršaja, a onda u skladu s tom dinamikom treba raditi s arapskim i drugim saveznicima na Bliskom istoku, jer je okršaj s Iranom uzdrmao temelje tamošnjih savezništava i otvorio vrata za nova.
S druge strane, članice NATO-a će procjenjivati tačnost Machiavellijeve teze na osnovu Trumpove tvrdnje da su Sjedinjene Države dobile rat protiv Irana. Hoće li mu članice NATO-a povjerovati i imaju li uopšte opciju da mu (ne)povjeruju pokazaće julski samit u Turskoj – državi koja je dio regiona koji je Trump ratom pokušao promijeniti bez prethodnih konsultacija sa saveznicima koje sada nastoji sačuvati i uvjeriti ih u američko liderstvo.
