Davno smo na ovim stranicama pisali o tome koliko raste vrijednost bosanskog Srbina koji u Sarajevo dođe lijepo obučen, uglađen i s pričom o domovini Bosni i Hercegovini. Tog trenutka, pokazuje praksa, pod noge mu se bacaju ne samo lažnom multikulturalnošću opijeni Bošnjaci, nego i sve vrijednosti i postignuća najboljih među tim Bošnjacima ili drugim dokazanim domoljubima.
To je, ilustracije radi najbolje, među ostalima, pokazao primjer Vojina Mijatovića. Došao je s pričom o 100 posto Srbinu i 101 posto Bosancu, igrao na kartu melema na rane sarajevskih domoljuba i došao u poziciju da kao građanin Banja Luke postane drugi čovjek Vlade Federacije BiH.
Od prije nekoliko dana jedan sličan scenarij prijeti da ponovi Vojinovu priču o Sarajevu. Opće oduševljenje zagrebačkim kandidatom za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine pokazatelj je opće društvene obezglavljenosti u Sarajevu i apsolutnog nedostatka uglednih i pripremljenih političara u javnom prostoru. To što je način govora Zdenka Lučića i sam njegov izgled ostavio skoro pa hipnotizirajući utisak na probosansku javnost pokazatelj je nedostatka takvih političara iz probosanskog političkog bazena.
Niko zapravo nije slušao suštinu onog što Lučić govori, jer da jeste shvatio bi da je njegova poruka opasnija od Čovićeve. Lučić je onima koji slušaju i shvataju poslao poruku da bh. Hrvatima ne treba treći entitet, jer su ga oni kroz Washingtonski sporazum unijeli u entitet Federacija.
Uprošteno, ono što su politike Prlića, Jelavića, Čolaka i Čovića radile u proteklih trideset godina na mirnodopskom omeđavanju prostora nekadašnje “Herceg-Bosne”, Lučić vidi kao treći entitet, ali to izgovara na način prihvatljiv probosanskoj javnosti, koja ga je nakon riječi “Bosna je moja država”, prestala slušati suštinski.
A onda taj Lučić najavi da će ne samo pobijediti, nego biti član Predsjedništva BiH dva mandata uzastopno, pa pošalje poruku: “Ojačat ćemo Federaciju”. I naravno, niko se u probosanskoj javnosti kritički ne zapita zašto čovjek koji najavljuje da će biti član Predsjedništva BiH šalje poruku da će ojačati jedan entitet države.
Da Bosna i Hercegovina nije uređena na način kako jeste, možda bi to imalo i smisla jer je biran na teritoriji Federacije. Ipak, s obzirom na aktuelni trenutak i sve što smo čuli o mogućem uređenju Bosne i Hercegovine, jasno je da Lučić kao direktni predstavnik interesa Andreja Plenkovića entitet Federaciju vidi kao zacrtani cilj i prostor na kojem Republika Hrvatska ostvaruje ili će ostvarivati kontrolu.
To je u osnovi prevod njegove poruke da će ojačati Federaciju, kao prostor hrvatskog interesa i utjecaja. I tu, osim u načinu prezentacije i realizacije, između Čovića i Lučića nema razlike.
Nema razlike ni u poimanju termina legitiman. Naravno, Lučić kao još jedan iz porodice hercegovačkih džudžana igra mudru jazbinsku igru, pa uz navodnu nelegitimnost Slavena Kovačevića isti termin koristi i za Čovića, ali ga veže za drugi period.
Lučićeva nada da će Centralna izborna komisija BiH izbrisati Kovačevića iz liste kandidata determiniše njegov stvarni cilj i u dobroj mjeri otkriva da je navodni sukob na relaciji Lučić – Čović, zapravo terapija iluzionizma za Bošnjake, koji treba da povjeruju “čovjeku koji je došao srušiti Čovića”. Iako bi u normalnom društvu takva igra bila raskrinkana za dva sata, u Bosni i Hercegovini rijetko ko razmišlja o tome.
S druge strane fatamorgana Zagreba o “identitetskim promjenama Kovačevića”, ne plasira se s uvjerenjem da će ga CIK zaista obrisati, nego da će mu birači koji vjeruju u građansku državu ili je priželjkuju okrenuti leđa. Jer, Kovačević je Hrvat koliko i Stipe Mesić, ali je zbog apelacije da svaki čovjek u BiH ima ista prava, došao na radar obavještajnih mantri i spinova iz Zagreba, a Lučić kao stari obavještajac porodice Tuđman to zna koristiti.
I na kraju, ali najvažnija je Lučićeva poruka: “Ja sam protiv Dragana Čovića, ne protiv HDZ-a! Ne mogu biti protiv HDZ-a kojeg sam stvarao godinama! Dragan Čović se pojavio 1998.! Gdje je ratni put Čovića? U kojoj vojsci se borio, protiv koga? Nakon ovoliko godina, vrijeme je da neke stvari razotkrijemo!“.
Dakle, Lučić je za politiku HDZ-a koja je u osnovi identična Dodikovoj – secesionistička! Isto tako Lučić ciljajući hrvatsko pučanstvo se diči stvaranjem HDZ-a, što znači da je politika te stranke i njegova politika, a što opet u osnovi razbija snove napaćenog probosanskog bazena o Hrvatu koji je došao srušiti Čovića.
Jer, da je Lučiću zaista stalo do države Bosne i Hercegovine, Hrvata koje je Čovićev HDZ otjerao on bi se proteklih godina i decenija borio protiv kriminala i korupcije Čovića i kadrovika, ali i protiv njihove secesionističke politike.
Lažni sukob koji se nastoji stvoriti u narativu i percepciji između Lučića i Čovića, ima za posljedicu pridobiti Bosance i Hercegovce, patriote, ili im stvoriti lažnu sliku kako će Kovačević sigurno pobijediti pa da ne moraju glasati za njega.
Ali, svi koji su ostali zaslijepljeni dobrom propagandom Tuđmanovog operativca moraju znati da je samo glas za Kovačevića prilika da se spriječi kroatizacija Federacije, odnosno hegemonistički cilj Zagreba identičan kao što Beograd ima prema Rs.
