Ahmed Husagić, predsjednik pokreta Snaga domovine, bio je ključna poveznica s dijasporom u pokušaju da se na Općim izborima 2022. godine osigura dovoljan broj glasova izvan Bosne i Hercegovine kako bi probosanske politike okupljene oko Pokreta za državu ojačale svoju poziciju u entitetu RS, odnosno u Narodnoj skupštini.
Ključni partneri s kojima je Husagić obilazio Evropu u potrazi za važnim glasovima bili su Vojin Mijatović (SDP) i Edin Ramić (SDA).
Taj trojac, predvođen Husagićem, proputovao je Evropsku uniju uzduž i poprijeko, najavljivao odlične rezultate u registraciji dijaspore i izlaznosti na izbore, ali od velikih obećanja nije ostalo mnogo. Ili ipak jeste, zavisi od parametara po kojima se mjeri uspjeh.
Ako su Husagić i Mijatović uspjeh mjerili činjenicom da su zavrijedili pažnju Nermina Nikšića, pa je Mijatović instaliran u Vladu FBiH kao potpredsjednik i ministar obrta, onda njihovo hodanje Evropom nije bilo uzalud. Kao ni Edinu Ramiću, koji je završio u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.
Međutim, taj rezultat nije epilog cilja koji su javno postavili i kojim su pokušavali mobilisati dijasporu širom evropskih država. Takav ishod bio je posljedica političkog tala u kojem je svako od trojice kolovođa nešto profitirao, dok su jedini stvarni gubitnici bili Bosna i Hercegovina, patriote u entitetu RS i, naravno, dijaspora.
Zato me nimalo ne čudi podatak o zaista mizernom broju Bosanaca i Hercegovaca iz dijaspore koji su se prijavili za Opće izbore u oktobru 2026. godine. Prema podacima CIK-a BiH, riječ je o svega oko 8.000 birača.
Opravdanje i poruka koju je Husagić poslao podsjećaju na diplomatiju Denisa Bećirovića, kojem država, kao članu Predsjedništva BiH, plaća odlaske na utakmice Svjetskog prvenstva, uz usputne sastanke koji u političkom smislu ne znače gotovo ništa.
Po Husagićevoj logici, država bi trebala profesionalizovati prikupljanje birača iz dijaspore, iako najveću korist od njihovih glasova imaju političke stranke i njihove perjanice. Preslikano na 2022. godinu, to bi značilo da Bosna i Hercegovina plati Husagiću, Mijatoviću, Ramiću i njihovim pajdašima da putuju svijetom i skupljaju glasove, a da pritom niko ne snosi odgovornost ukoliko rezultat izostane.
Istovremeno, ono što Husagić govori o 2022. godini i hvalospjevi koje iznosi predstavljaju bacanje prašine u oči. Jer upravo je njegova Snaga domovine pomogla da na vlast dođu oni koji su učinili sve da ta domovina bude slabija.
Zato bi Husagić trebao napraviti korak unazad i prepustiti taj posao ljudima koji dijasporu vide kao građane sposobne da mijenjaju sudbinu Bosne i Hercegovine, umjesto da od države očekuju da se toliko normalizuje kako bi njima olakšala glasanje iz matice.
To će biti moguće samo ako se, uz više truda i svijesti o značaju glasova iz dijaspore, počne mijenjati politički krvotok naše države. Jer svaki građanin u dijaspori koji se premišlja da li da se prijavi za glasanje mora biti svjestan da registracijom i glasanjem za entitet RS poništava posljedice etničkog čišćenja. Etničkog čišćenja i genocida čije su upravo oni uglavnom bili žrtve, ali ne samo oni, nego i svi koji su Bosnu i Hercegovinu napustili bilo zbog ratnih golgota, bilo zbog politika koje su razaranjem države zagorčale i njihove živote.
Ne može postojati bilo kakav izgovor da ljudi koji proteklih mjeseci pokazuju ljubav prema domovini ne učine još jedan napor i pomognu zemlji koju vole. Fudbal je važan, Svjetsko prvenstvo i reprezentacija bude emocije, ali sami po sebi ne garantuju uspješnost niti opstojnost države.
Zato svaki građanin koji svijetom hoda pod imenom Bosanac ili Hercegovac mora odbaciti priču Ahmeda Husagića i njemu sličnih, stati pred ogledalo i zapitati se šta će biti ako Bosnu i Hercegovinu pogode nove nepogode skuhane u međunarodnoj zajednici, a oni nisu učinili ništa da pokušaju promijeniti njihov ishod. Ahmed Husagić je izgubio bitke jer je igrao za porešne interese. Dijaspora ne smije gubiti, jer to je i poraz države.
A 100.000 registrovanih birača iz dijaspore za glasanje u entitetu Rs mijenja mnogo. Zapravo, mijenja sve.
