Izjava predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića da mjesecima sa SDA (valjda je s Trojkom ispunio cilj, a gdje i neće šta je sve dobio) radi na “relaksaciji odnosa s Bošnjacima” otvorila je više pitanja nego što je ponudila odgovora.
Sama činjenica da se o procesu govori tek kada je, očigledno, već odmakao dovoljno daleko da se o njemu informiraju Milorad Dodik i hrvatski premijer Andrej Plenković, govori mnogo o načinu na koji se u Bosni i Hercegovini vode politički dogovori.
To je poprilčno mučan proces, koji, nažalost ne gledamo prvi put. Izmišljeni narativ o nekom sukobu naroda zapravo se odnosi na sukob politika, a deeskalacija ipak ide preko građana. Zatezanje konopca radi Čović na različite načine, vještački nemiri na jugu, otkazi Bošnjacima, uslovanjavanja za pozicije, pa do promjene partnera…
Ako je riječ o procesu koji bi trebao doprinijeti stabilizaciji političkih prilika i poboljšanju odnosa među narodima, zašto javnost ne zna njegov sadržaj! Zašto o rezultatima prvi saznaju politički partneri iz Banje Luke i Zagreba, dok Bošnjaci u čije se ime navodno vodi “relaksacija” ostaju bez odgovora šta je predmet pregovora i kakvi su eventualni dogovori postignuti?
Osim što u Mostaru ostaju bez poslova, “kite” harem svinjskim glavama, u Stocu nude poslove Bošnjacima pod uslovom pokrštavanja, u Livnu i Čapljini blokiraju neka druga prava… drugih pokazatelja nema. Valjda je to ta fantomska deeskalacija.
Čović je, po vlastitom priznanju, mjesecima razgovarao sa SDA i Islamskom zajednicom. Potom je o rezultatima upoznao Dodika i Plenkovića. Takav redoslijed događaja ostavlja utisak da su ključni politički akteri već upoznati s planom, dok građani Bosne i Hercegovine ostaju u mraku.
Ako su Dodik i Plenković zadovoljni ishodom razgovora, javnost ima pravo znati zbog čega. Šta je ponuđeno, šta je dogovoreno i u čije ime? Jesu li razgovori vođeni o izmjenama Izbornog zakona, funkcioniranju institucija, federalnim odnosima ili nečem sasvim drugom?
Politička praksa u Bosni i Hercegovini prečesto se svodi na pregovore iza zatvorenih vrata, nakon kojih građani dobiju samo saopćene zaključke. Transparentnost je pritom posljednja briga političkih lidera, iako upravo oni tvrde da rade u interesu naroda koje predstavljaju.
To smo najbolje naučili i na primjeru djelovanja trojke (SDP, NIP, Naša stranka), tek netom prije izbora pokušaju se prikazati zaštitinicima naroda i građana koje su dobrano prodali tokom mandata, poklanjajući najvažnije pozicije HDZ-u i SNSD-u.
Možda je vrijeme da se iz političkog rječnika izbaci floskula “relaksacija odnosa”. Jer, odnosi nisu relaksirani samo zato što su se lideri stranaka sastali i rukovali. Za Bošnjake koji žive na području nekada zamišljene tzv. ‘Herceg-Bosne’ relaksacija neće postojati sve dok budu ostajali bez posla, dok budu osjećali diskriminaciju ili strah zbog vlastitog identiteta.
Kao prvo, ne može ‘deeskalacija’ počivati na tajnim političkim aranžmanima i naknadnim objašnjenjima, dok traju fizički napadi na ljude i objekte koji ne pripadaju jednom narodu, dok im se uskraćuje egzistencija jer su drugačiji! Povjerenje se gradi otvorenošću, a ne informacijama koje prvo završavaju na stolovima zlonamjernih političkih partnera u Banjoj Luci i Zagrebu. A, upravo je Čović to uradio.
Zato ostaje utisak da će Bošnjaci o sadržaju “relaksacije” možda najprije slušati komentare Andreja Plenkovića i Milorada Dodika, dok će detalji dogovora u Sarajevu biti otkrivani tek kada više ništa neće moći biti promijenjeno.
