U ovoj zemlji, izgleda, svako ima svoju verziju pobjede, pa čak i kad se ništa ne pomjeri ni milimetar. Kao da je Bosna i Hercegovina postala veliki politički studio u kojem se ne mjeri rezultat, nego glasnoća interpretacije rezultata. I najgora je činjenica da što je rezultat manji, to je interpretacija veća.
U jednoj verziji priče, “pobjeda” je to što si uopšte uspio da budeš pomenut u razgovoru koji se odvija negdje daleko od očiju javnosti. U drugoj, “pobjeda” je to što si na protest doveo stotinu ljudi i iz toga izvukao zaključak da si uzdrmao političke centre moći od Washingtona preko Londona, do Brisela, Berlina, Rima. U trećoj, “pobjeda” je to što si unaprijed proglasio sve druge gubitnicima, jer ne dijele tvoju interpretaciju stvarnosti.
I tako dolazimo do ključnog problema ove političke klaustrofobije, više niko ne gubi, jer niko više ne mora da dokaže da je pobijedio.
U prvom registru, onom koji dolazi iz Banje Luke, priča je jednostavna. OHR je problem, međunarodni intervencionizam je neprihvatljiv, a “naši stavovi su prisutni u procesu”, što u prevodu znači da je dovoljno da te neko negdje spomene, pa da to proglasiš strateškim trijumfom. Nema tu više potrebe za ishodom, samo za prisutnošću. Kao da je politika svedena na evidenciju ulaska u zgradu, bez obaveze da ikada izađeš s konkretnim rezultatom.
U drugom registru, onom sarajevskom, imamo gotovo identičnu matricu, samo obojenu drugačije i vezanu za politički intelekt. Protest od stotinjak ljudi postaje “historijski događaj” jer je navodno proizveo eho u diplomatskim krugovima. A to što je u samoj zemlji taj događaj jedva proizveo zvuk, to se elegantno prebacuje u fusnotu pod nazivom “apatija građana”. Dakle, narod je kriv što ne učestvuje u predstavi u kojoj bi trebao da aplaudira vlastitoj političkoj simbolici.
I tu se otvara najopasnija tačka ove priče, narod postaje dekor, a ne akter. Kada ne učestvuje on je problem. Kada učestvuje on je dokaz uspjeha. U oba slučaja, on nije subjekt nego alat.
Ali ono što povezuje oba narativa, i ono što ih čini gotovo identičnim u strukturi uprkos političkom sukobu, jeste duboka fascinacija jednim istim oltarom, međunarodnim centrom odlučivanja. I jedni i drugi, iako se formalno sukobljavaju oko toga ko ima pravo i na kakvu BiH, u praksi dijele isto uvjerenje, da se stvarne odluke ne mogu donositi ovdje.
Razlika je samo u tome ko će bolje ispričati priču da je “uticao” na one koji odlučuju vani. Jer uticaj je nova valuta nemoći. Ako nemaš rezultat, imaš “uticaj u pregovorima”. Ako nemaš masu, imaš “težinu argumenta”. Ako nemaš promjenu, imaš “proces koji je pokrenut”.
U toj logici, sve je uspjeh osim stvarnog života i stabilizovanja nezavisne države.
I onda dolazimo do trećeg sloja, onog koji se predstavlja kao kritička svijest društva, a zapravo često upada u istu zamku koju pokušava da denuncira. Dijagnoza apatije, otuđenja, “ubijenog društvenog duha”, sve to zvuči kao ozbiljna analiza. I jeste, do trenutka kada postane objašnjenje zašto simbolički činovi zamjenjuju realnost i potrebu snažnijeg djelovanja.
Jer ako je narod apatičan, onda je logično da mali broj ljudi postane dovoljan da se proglasi veliki politički efekat. Ako su institucije neefikasne, onda je logično da se politika preseli u medije i saopštenja. Ako je društvo umorno, onda je logično da interpretacija postane važnija od brojnosti.
I tako se zatvara krug, stvarna slabost društva postaje opravdanje za političku hiperprodukciju značenja.
U tom krugu više nije važno koliko ljudi stoji iza tebe, nego koliko daleko možeš da “odneseš poruku”. Nije važno da li je nešto promijenjeno, nego da li je neko negdje to “registrovao”. Nije važno da li institucije funkcionišu, nego da li se o njima govori.
To je politička ekonomija bez rezultata, ali sa beskonačnom inflacijom interpretacija.
Najapsurdnije je što se obje strane, i one koje brane status quo i one koje ga za tuđi račun napadaju, u suštini ponašaju kao da je Bosna i Hercegovina prazna teritorija koja čeka da bude validirana spolja. Jedni to zovu “realizam i zaštita interesa”, drugi “borba za evropsku perspektivu”, ali u osnovi oba narativa podrazumijevaju da unutrašnja društvena energija nije dovoljna.
Zato i nije čudno što se politički uspjeh mjeri time da li si ušao u prostor u kojem odlučuju drugi. Jer ako je domaći prostor iscrpljen, onda je vanjski prostor jedina pozornica na kojoj se može glumiti uticaj.
Ali tu nastaje ključna iluzija, ulazak u tuđu sobu ne znači da si promijenio raspored namještaja.
U svemu ovome, možda je najpoštenije reći da se ne radi samo o “samoubilačkom umišljaju intelekta”, nego mnogo banalnijem fenomenu, o političkom sistemu u kojem je lakše proizvesti interpretaciju nego rezultat. Jer rezultat traži snagu, organizaciju, brojnost i institucije. Interpretacija traži samo jezik.
A jezik je, u ovoj zemlji, odavno postao zamjena za djelovanje.
Zato danas imamo paradoks u kojem se i protesti i političke, diplomatske izjave kreću u istom pravcu da svi tvrde da su nešto “postigli”, ali niko ne mora objasniti šta se tačno promijenilo.
I dok se ta praznina puni riječima, zemlja ostaje ista, samo sve umornija i hronično ohronula od ljudi koji je stalno proglašavaju ili spašenom ili izgubljenom, zavisno od toga ko upravo govori.
I dok je jasno zašto politika iz Banjaluke gura vodu na mlin secesionističke težnje, nobjašnjiv je i politički i intelektualni strah od nezavisnosti i državotvornosti države koju brane forsiranjem protektorata.
