Vijest da je Porezna uprava Federacije kontrolisala ugostiteljske i druge objekte u Sarajevu tokom Sarajevo Film Festivala ostat će negdje u zapećku. Jer, malo koga zanima informacija o kaznama, pečačenju objekata i slično. A to je vrlo pogrešno, ne zbog činjenice što bismo se trebali buniti za nečiji rad suprotan zakonu. Već zbog činjenice da postoje od zakona štićeni, koji zarađuju puno više, a državu koriste samo kad njima treba.
Pitanje nije zašto Porezna uprava Federacije BiH kontroliše Sarajevo tokom Sarajevo Film Festivala. Pitanje je zašto istu odlučnost ne vidimo tamo gdje postoje javno objavljene procjene o ogromnoj sivoj ekonomiji, godinama poznatim nepravilnostima i stotinama hiljada ljudi koji dolaze zbog vjerskog turizma.
Sarajevo tokom SFF-a postane porezna meta. Inspektori izlaze na teren, ulaze u ugostiteljske objekte, provjeravaju radnike, fiskalne račune, promet, pečate objekte i pišu kazne.
“Posebna pažnja kontrolama posvećena je i tokom održavanja Sarajevo Film Festivala, kada je zbog povećanog obima poslovanja intenzivnije poslovanje poreznih obveznika iz ugostiteljstva, trgovine i drugih uslužnih djelatnosti”, kažu iz Porezne uprave.
Nema ništa sporno u tome. Naprotiv. Tako i treba raditi. Sporno je ono drugo.
Šta se događa kada porezni inspektor krene prema Međugorju?
Tamo ne govorimo o nekoliko festivalskih dana i desetinama hiljada posjetilaca. Govorimo o destinaciji za koju se godinama objavljuju procjene o milionima posjetilaca godišnje. Prije dvije godine objavljeni su podaci prema kojima Međugorje godišnje ostvaruje oko 1,9 miliona noćenja i oko 90 miliona eura ukupnog prihoda. Isti tekst navodi procjenu da je čak 68 posto prometa završavalo kod neregistriranih pružatelja ugostiteljskih usluga.
To više nije pitanje nekoliko neprijavljenih računa, to je pitanje sistema.
Još je nevjerovatnije što problem nije od jučer. Porezna uprava je još 2013. godine samo u Međugorju, od 23. jula do 30. septembra, izvršila 103 kontrole i zapečatila 18 objekata. Dakle, institucija je znala gdje postoji problem i umjela je reagirati kada je htjela.
Ali onda pogledamo unazad desetak godina i pitamo se gdje je kontinuitet.
U 2023. godini Porezna uprava je izvršila 1.200 brzih kontrola na području Sarajeva, 957 na području Tuzle i 656 na području Zenice. U Sarajevu je zapečaćeno 121 objekat, u Tuzli 230, a u Zenici 30. Za Sarajevo su izrečene kazne od 1,59 miliona KM, za Tuzlu 1,60 miliona, a za Zenicu gotovo 783.000 KM.
Dakle, porezni inspektor zna pronaći neprijavljenog radnika. Zna pronaći fiskalni uređaj kojeg nema i račun koji nije izdat. Zna zapečatiti objekat. Zna napisati kaznu.
I to radi.
Postavlja pitanje gdje je ta ista energija kada govorimo o Međugorju?
Jer tamo nije riječ o nekoj nepoznatoj pojavi. Procjena je da je broj prijavljenih gostiju dvostruko manji od stvarnog, da brojni objekti uopće ne prijavljuju goste i da se time ne plaća ni boravišna taksa. U jednom ranijem podatku navodi se procjena od 490.000 gostiju i 1,455 miliona noćenja, dok Turističkoj zajednici HNK nije bilo prijavljeno nijedno noćenje.
Ako je tačno da je 68 posto prometa u Međugorju završavalo kod neregistriranih pružatelja usluga, onda je to problem koji bi za poreznu administraciju morao predstavljati crveni alarm.
Ne zato što je Međugorje katoličko, ne zato što je Hercegovina Hercegovina. Nego zato što je novac – novac.
I tu dolazimo do pitanja koje je mnogo neugodnije od same porezne statistike.
Da li u Federaciji BiH postoji jednak porezni tretman svih njenih građana i privrede
Jer kada Porezna uprava sistematski ulazi u objekte u Sarajevu, Tuzli i Zenici, kažnjava, pečati i naplaćuje poreze, a istovremeno godinama postoje javno objavljeni podaci o ogromnoj sivoj ekonomiji u Međugorju, onda građani imaju pravo pitati zašto je intenzitet države različit.
Pogotovo zato što se novac prikupljen kroz poreze ne zadržava u Sarajevu, Tuzli ili Zenici.
On ulazi u sistem Federacije Bosne i Hercegovine.
Drugim riječima, kada porezni inspektor zatvori sarajevski restoran zato što nije izdao račun, taj račun nije samo sarajevska stvar. A onda nastaje apsurd.
Ako je jedan dio Federacije pod stalnim poreznim povećalom, dok se drugi dio decenijama tretira kao prostor u kojem se na sivu ekonomiju gleda kroz prste, onda se ne proizvodi samo nepravda prema pojedinačnim poreznim obveznicima.
Proizvodi se fiskalna nejednakost unutar iste države, u ovom slučaju administrativne jedinice.
I zato se više ne može govoriti samo o Međugorju.
Jer ako Bosna, odnosno područja u kojima većinski žive Bošnjaci, kroz uredno plaćene poreze pune federalni budžet i finansiraju zajedničke funkcije Federacije, dok se istovremeno u dijelu Hercegovine tolerira mnogo veći stepen sive ekonomije, onda se otvara mnogo ozbiljnije pitanje:
Da li je Federacija Bosne i Hercegovine zaista jedan porezni proster ili postoje područja u kojima zakon vrijedi punom snagom i područja u kojima vrijedi samo kada nekome odgovara?
Porezni inspektor ne bi smio znati ni za naciju, ni za vjeru, ni za stranku, ni za HDZ, ni za SDA, ni za Trojku.
Trebao bi znati samo za zakon.
A ako je zakon toliko hrabar u Sarajevu, Tuzli i Zenici, morao bi biti jednako hrabar i u Međugorju.
Jer u suprotnom građanin Bosne može s pravom postaviti najjednostavnije pitanje:
Zašto je moj račun fiskaliziran, moj porez naplaćen, moja firma kontrolirana, a tamo gdje se godinama govori o desetinama miliona eura sive ekonomije država ostaje slijepa?
I ako na to pitanje nema odgovora, onda problem više nije samo u onome ko ne plaća porez.
Problem je u državi koja bira gdje će gledati.
