Rijetko koja politička pojava u sarajevskom političkom bazenu može izazvati toliko gađenja kao što to izazivaju manipulatori u pokušaju. I nisu to neke baje poput Milorada Dodika – bilo bi čak dobro da jesu – nego, skoro po pravilu, neki hudnici i čemernici. To su oni koji su u ratu bili spremni na sve osim na borbu za državu, a danas bi nam držali lekcije naučene napamet u vaktu dok su hrabri mladići i djevojke po šumama i gorama branili Bosnu i Hercegovinu.
Proteklih dana gledao sam prisjećanja na pokušaj puča u Turskoj, koji je, po nekim scenama, izgledao kao početak rata u Bosni i Hercegovini. A onda pročitah priču o vojniku Omeru Halisdemiru. Citirat ću taj dio, jer je njegov značaj prevelik da bih ga prepričavao:
„Ömer je od svoga komandanta kritične noći dobio poziv: ‘Ömere, dajem ti zadatak koji će se okončati tvojim šehadetom. Jesi li spreman da ga izvršiš?’ Ömer je odgovorio: ‘Kažite šta treba, komandante. I halalite mi svoj hak, ja vama halalim.’ ‘General Semih Terzi je izdajnik. Čim ga ugledaš u komandi, ubij ga! I neka ti je halal sve, junače moj!’ Ömer je izgovorio posljednje riječi: ‘Vatan sağ olsun! / Neka nam je domovina živa i zdrava!'“
Nemam neki upliv u zgradu Predsjedništva BiH, a da imam, citirani bih tekst ispisao preko zida kabineta u kojem sjedi Denis Bećirović. Onaj Bećirović koji trči da se uslika na svakom važnijem mjestu na kojem su pobjede ostvarivali i državu oslobađali bosanski Omeri.
Ali opet me uhvati neka tegobna emocija gađenja. Jer, jučer vidjeh tog Bećirovića kako bezlično odgovara Republici Hrvatskoj da se ne smije uplitati u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine. Iscitirao je sve povelje i konvencije, navaljao parola i floskula i sve to odaslao medijima s ljiljankom u pozadini.
Ne prljaj zastavu, pobjeguljo. To je prvo što mi je prošlo kroz glavu. Jer, Bećirović nije Omer. On je pobjegulja koja se skrivala po Tuzli dok su Srbija, Hrvatska i paravojske pod njihovom komandom ubijale i palile Bosnu i Hercegovinu.
Bježao je tog teškog vakta Denis Bećirović od ljiljana kao đavo od krsta. Bježao je i pravdao se da je premlad za bojovanje. Ne znam je li ga danas stid kada obilazi mjesta ponosa i čita o uspjesima svojih vršnjaka na bojnom polju. A bilo ih je nemali broj. Dok se on krio i učio ničemu potrebne konvencije, oni su ginuli za domovinu.
Zato je, u najmanju ruku, nečasno da pobjegulja prlja časnu zastavu Republike BiH s ljiljanima, jer to je zastava hrabrih, koji nisu pisali pisma niti molili UN ili druge centre moći. To je zastava onih koji su bili spremni dati život za tu zastavu i svoju domovinu.
Šta pobjegulja ima s tom zastavom? Ništa. Apsolutno ništa. I zato mi je tegoba u stomaku kada ga vidim namještenog kako se fotografiše ispred ljiljana.
Jer Denis Bećirović nije od ljiljana pobjegao jednom, nego dva puta, time dokazujući ko je i šta je. Pobjegao je kada je ovoj državi bio potreban kao vojnik, a onda prije tri godine, kada je bio potreban kao političar.
I drugi put pobjegao je od ljiljana, onog zlatnog imena – Željka Komšića. Zato je dvostruko gađenje kada ovaj voštani političar piše šta Hrvatska smije, a šta ne. Jer upravo je on, Denis Bećirović, dopustio da hrvatska politika preko Dragana Čovića i Milorada Dodika kontroliše Bosnu i Hercegovinu uzduž i poprijeko, po širini i dubini.
Sada se, eto, uhvatio pisanja da, kao biva, nešto poruči. Dva puta je izdao domovinu koja ga tri decenije hrani. Čuj hrani – tri decenije Denis Bećirović ovu državu koristi kao bankomat. I opet mu je malo, nedovoljno, pa ni danas nije spreman da se bori.
Čega se danas bojiš, Denise? Nema oružja, ne gine se. Zašto si opet pobjegao, i to ovaj put na stranu Dodika i Čovića?
Ne interesuju me tvoji razlozi jer, ko jednom izda, opet izdat’ će. Nije da si nas iznenadio. Samo se okani te zastave s ljiljanima. Ona je simbol hrabrih i domovini odanih.
Ti nisi ni jedno ni drugo, POBJEGULJO!
