Piše: Armin Sijamić
Sirija je i ove sedmice jedna od glavnih tema na Bliskom istoku. Napad Izraela na sirijski vojni aerodrom Abu al-Duhur uzdrmao je regiju, otvarajući važna pitanja o budućnosti ove države.
Jedna od omiljenih formulacija medija sa Zapada, kada se govori o nedavnoj sirijskoj prošlosti, je da se u toj državi četrnaest godina vodio „građanski rat“, koji je počeo onda kada je tadašnji autokrata Bashar al-Assad odlučio ugušiti proteste protiv svoje vlasti. Takav stav su zauzele i mnoge arapske države koje nikad nisu održale bilo kakve izbore i gdje vladaju dinastije, prenoseći vlast s koljena na koljeno, baš kao u slučaju Bashara i njegovog oca Hafeza al-Assada.
U Siriju su ubrzo došli „dobrovoljci“ iz desetina država, a onda i regularne armije Rusije, Irana, Turske, Sjedinjenih Američkih Država, dok je Izrael gađao provladine snage i njihove saveznike.
Krajem 2024. godine Assad je srušen. Na njegovo mjesto došao je bivši član ISIL-a i vođa Al-Qaide Ahmed al-Sharaa, čija je glava od Sjedinjenih Država, pod optužbom za terorizam, bila ucijenjena na deset miliona dolara, a koji je danas partner Zapada.
Ni tada oružje nije utihnulo. Damask je dobio novu vlast, ali interes regionalnih sila i Zapada ostao je isti – ova nekada stabilna država i dalje je teritorij kojim žele upravljati zbog vlastitih interesa.
Napuštena baza koja ne smije biti obnovljena
Ove sedmice Izrael je praktično to pokazao, još jednom potvrđujući da se kao regionalna sila protivi tome da se Sirija svrsta na jednu stranu, iako je ona od pada Assada predviđena kao prostor na kome odlučuje Zapad i odakle su protjerani Rusija i Iran.
Prema dostupnim informacijama, Izrael je u noći s ponedjeljka na utorak napao vojni aerodrom Abu al-Duhur, koji se nalazi na sjeveru Sirije, u blizini granice s Turskom. Navodno je osam projektila pogodilo ovu vojnu bazu. Neki tvrde, na osnovu satelitskih snimaka, da je gađana pista aerodroma i da su pošteđeni okolni objekti. Ljudskih žrtava nije bilo.
Dok su se mnogi pitali šta je to Izrael gađao na sjeveru Sirije, iz Tel Aviva je došlo objašnjenje. U srijedu je premijer Benjamin Netanyahu rekao da je napadom Izrael poslao poruku Turskoj protiv uspostavljanja njene baze u Siriji i da su službenu Ankaru na to ranije upozorili. „Očigledno to nisu čuli, pa smo se pobrinuli da to jasnije razumiju“, rekao je.
Onda su se oglasili i iz Turske. „Neozbiljne optužbe koje je iznio ured izraelskog premijera imaju za cilj legitimizaciju nezakonitih izraelskih zračnih napada usmjerenih na suverenitet i teritorijalni integritet Sirije“, saopšteno je iz Direkcije za komunikacije Republike Turske.
Ovo je isti obrazac kao u napadu na sirijske vojne baze u martu i aprilu prošle godine. Izrael je tada napao vojne aerodrome kod Palmire i Homsa i nanio im veliku štetu. Navodno, par sati iza trenutka napada u posjetu aerodromima trebala je doći turska delegacija koja bi procijenila stanje u objektima i pomogla u njihovoj revitalizaciji.
I tada je Izrael rekao Turskoj da joj neće dozvoliti da rasporedi vojsku u Siriji, dok je američki predsjednik Donald Trump govorio da dva američka saveznika moraju pronaći zajednički jezik u Siriji, hvaleći svoje odnose s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom.
Napad na vojni aerodrom Abu al-Duhur navodno se opet desio prije posjete turske delegacije, baš kao u slučaju Palmire i Homsa. Ova strateški važna zračna baza dugo je van upotrebe u svom punom kapacitetu. Želja sirijskih vlasti je da se baza obnovi, a ovih dana su neki mediji prenijeli vijest da je službeni Damask, na jednom od sastanaka sa izraelskom stranom, rekao da u toj bazi neće biti turske vojske.
Politika preko nišana
Napad na sirijsku bazu najviše je zabrinuo američku stranu, barem ako je slutiti po reakcijama američkog ambasadora u Turskoj i specijalnog Trumpovog izaslanika za Siriju Toma Barracka. On je osudio napad i upozorio da je mogao dovesti do značajne eskalacije, jer je izraelski avion vršio napade u blizini Turske koja ima sposobnost da se brani od takvih napada.
Sjedinjene Države „unaprijed, na najvišim nivoima različitih agencija i tijela“ bile su upoznate s izraelskom operacijom, rekao je nakon napada jedan izraelski zvaničnik za američki Fox News.
Barrack zna da Turska ima kapacitet da uzvrati i da bi razmjena vatre s Izraelom mogla voditi u novi sukob, otežavajući položaj Sjedinjenih Država kao glavnog zaštitnika Tel Aviva. U ratu koji Washington vodi protiv Irana jedna od posljedica je i nedavno potpisani trilateralni sporazum Turske, Pakistana i Saudijske Arabije, prema kojem je napad na jednu od tih država napad na sve njih. Uz to, Turska je članica NATO-a.
To Netanyahua ne zaustavlja. Dok ga neki iz opozicije optužuju da rizikuje rat s Turskom zbog izborne kampanje, on i izraelski zvaničnici odgovaraju da se u Siriji pita Izrael. Treba podsjetiti da je nakon pada Assada izraelska vojska došla gotovo do predgrađa Damaska i sada širom južne Sirije pravi svoje vojne baze koje čine takozvanu „tampon zonu“ u cilju „sigurnosti“ Izraela.
Vlast u Damasku ni tada kao ni poslije napada na vojnu bazu Abu al-Duhur ne odgovara oružjem. Verbalna osuda, poziv na deeskalaciju i podsjećanje da postoji međunarodno pravo, reakcija je Sirije. Nekad ratoborni al-Sharaa ne želi da uradi ništa što bi moglo ugroziti odnose sa Zapadom.
Dan prije izraelskog napada na vojnu bazu na sjeveru Sirije, Damask je dozvolio inspektorima Međunarodne agencije za atomsku energiju da iz Sirije, u dogovoru sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, iznesu ono što je ostalo od sirijskog atomskog programa koji je razvijan za vrijeme Assadove vlasti.
Verbalna reakcija Turske bila je blaga. Ali, to ne znači da je Ankara odustala od svoje politike. Poslije izraelskog napada na vojnu bazu Abu al-Duhur rekli su da će nastaviti podržavati Siriju. Drugim riječima, nastaviti raditi kao do sada – jačati sirijsku državu i njene veze s Turskom.
Netanyahuov Bliski istok
U Ankari vjerovatno računaju da mnogi u Siriji žele vidjeti turski utjecaj i da je takvih mnogo više nego onih koji su spremni dati Izraelu novi komad sirijske teritorije.
Ta činjenica će sama po sebi dati rezultate u narednom vremenu ako Turska nastavi sadašnji politički kurs. Što je manje izraelskih napada na Siriju, to će ova politika prije dati rezultate. Primjer tome je i nedavno sklopljeni sporazum prema kojem Rusija vraća Siriji baze koje koristi godinama, dajući Turskoj još jedan mehanizam za projekciju svoje moći na Bliski istok i Afriku.
Međutim, Izrael pod Netanyahuom ne pristaje da se bilo šta desi na Bliskom istoku bez odobrenja Tel Aviva. Iz turskog Ministarstva odbrane jučer su saopštili da se ne smije dozvoliti „stvaranje percepcije da su izraelske vojne intervencije prema susjednim državama normalne i prihvatljive“.
Izrael je ranije zauzeo takvu poziciju, pa je između ostalog u Kataru napao članove palestinskog Hamasa, šaljući poruku Bliskom istoku da nema nedodirljivih. Prethodno je Izrael napao brojne druge države, a sada ne dozvoljava ni obnovu vojnih baza u susjednoj državi.
Bivši izraelski premijer Ehud Barak optužio je jučer Netanyahua da je napad na sirijsku bazu izvršen zbog njegove izborne kampanje, čime ugrožava poziciju Izraela u regiji. „Ne postoji strateški problem s Turskom koji se ne može riješiti, ublažiti ili odgoditi na duži rok putem diskretnih kontakata koordinisanih sa Sjedinjenim Američkim Državama i njihovim utjecajem u Turskoj i Siriji“, napisao je Barak na društvenoj mreži X.
Mnogi kažu da će izraelski izbori krajem oktobra biti kraj Netanyahuove političke karijere i odatle vjeruju da će nova vlast zauzeti novi kurs i napustiti njegovu politiku. Netanyahu ne misli tako. Pored toga što vjeruje u izbornu pobjedu, rezultati njegovog rada čekaju novi saziv vlade. Sve ono što je uradio ostaje kao nasljedstvo za vlast koja se treba formirati nakon oktobarskih izbora. U oba slučaja Sirija će biti važna tema i tamo će se koristiti vojna sila ili pribjeći dogovoru kako to predlaže Barak. U oba slučaja tamo će izraelsku stranu čekati Turska sa svojim interesima.
