Nekada jedna rečenica kaže više od stotinu političkih govora.
“Hvala Ameriko, svakako je neradni dan”, napisao je Milorad Dodik na društvenoj mreži X nakon poraza nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine od Sjedinjenih Američkih Država na Svjetskom prvenstvu.
Nije to šala. Nije ovo ni sportski komentar. Ovo je politička poruka upućena u trenutku kada je cijela Bosna i Hercegovina, bez obzira na naciju, s velikim emocijama pratila nastup reprezentacije koja je prvi put nakon dugo vremena uspjela okupiti zemlju oko jedne zajedničke priče.
Paradoks je još veći kada se zna da je na čelu Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine Dodikov sestrić, Vico Zeljković. Upravo zbog toga nameće se pitanje šta je snažnije, porodična povezanost ili politička potreba da se omalovaži sve što nosi predznak Bosne i Hercegovine?
Godinama Dodik osporava državne institucije, negira njihov autoritet, ismijava simbole Bosne i Hercegovine i gotovo svaku priliku koristi da pošalje poruku kako ova država nema budućnost. Kada reprezentacija pobjeđuje, iz njegovog političkog tabora uglavnom vlada tišina. Kada izgubi, slijedi likovanje.
Zato njegova posljednja objava nije iznenađenje. Ona je samo nastavak politike u kojoj ni sport nije pošteđen političkih obračuna.
A sport bi trebao biti posljednje mjesto na kojem će se voditi politički ratovi. Reprezentacija Bosne i Hercegovine nije reprezentacija jedne stranke, jednog naroda ili jedne ideologije. Ona pripada svim građanima koji u njoj vide priliku da se raduju, makar na devedeset minuta zaboravili svakodnevne podjele.
Posebno je simptomatično što se ovakva poruka šalje u trenutku kada su upravo reprezentativci uspjeli uraditi ono što političari decenijama nisu, probuditi osjećaj zajedništva. Hiljade ljudi izašle su na trgove, kafići su bili puni, zastave Bosne i Hercegovine vijorile su se širom zemlje. Taj prizor očigledno nekome smeta.
Možda upravo zato Dodik nije komentarisao samo sportski rezultat. Komentarisao je ideju Bosne i Hercegovine okupljene oko jednog tima.
Ironija je još veća jer je predsjednik Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine član njegove šire porodice. Umjesto da uspjeh ili barem dostojanstven nastup reprezentacije bude razlog za elementarno uvažavanje ljudi koji predstavljaju zemlju na najvećoj svjetskoj sceni, uslijedila je poruka koja je kod mnogih doživljena kao ismijavanje vlastite reprezentacije.
Na kraju ostaje pitanje, pa neka svako sam odgovori, kada politička potreba da se ospori Bosna i Hercegovina postane toliko jaka da zasjeni čak i uspjehe ljudi koji dolaze iz vlastitog porodičnog kruga, govori li to više o politici ili o čovjeku koji je vodi?
