Umjesto polaganja računa za suhe česme (i šta još sve ne?!), NiP-ov predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo Elvedin Okerić odlučio je preuzeti ulogu kućnog blagajnika i Sarajlijama precizno objasniti kako da troše novac iz svojih novčanika.
Okerićeva izjava kojom opravdava poskupljenje vode i žali što to nije ranije urađeno, otvoreno ogoljuje mentalitet trojkaške vlasti: ako građani imaju novca za kablovsku televiziju, zašto ne bi imali i za skuplju vodu – pa makar je na česmi bilo samo u tragovima.
Poređenje računa za kablovsku od 70-80 KM s računom za vodu nije samo politički plitko, već i potpuni promašaj. Kablovska televizija je komercijalni luksuz i stvar ličnog izbora. Voda je osnovno ljudsko pravo i javni resurs. Kad Okerić broji koliko građani plaćaju TV operaterima, stavlja se u ulogu kućnog budžetara koji bi da narodu diriguje prioritete.
Međutim, ono što Okerić svjesno prešućuje jeste suština problema koji, uz mnoge druge, već godinama guši glavni grad Bosne i Hercegovine. Problem vodovodnog sistema u Sarajevu nije u tome što je voda bila “jeftina”, nego u tome što KJKP “Vodovod i kanalizacija” (ViK) decenijama vodu sipa u šuplje bure.
Zvanični i javno dostupni podaci ViK-a i entitetskih institucija iz godine u godinu potvrđuju poraznu statistiku: neprihodovana voda, odnosno ukupni gubici na mreži u Kantonu Sarajevo kreću se između čak 70 i 73 posto.
U praksi to znači sljedeće: od 100 litara vode koja se zahvati s izvorišta, svega 27 do 30 dođe do česmi krajnjih korisnika. Više od 70 posto iscuri kroz devastiranu, dotrajalu i istruhlu mrežu. Umjesto da vlasti saniraju cijevi, one saniraju finansijske rupe zavlačeći ruke u džepove građana.
A građani mjesecima svjedoče apsurdu. Redukcije vode nisu bile rezervisane samo za ljetne/sušne mjesece. Suša je već dobrano iza nas, jesen je uveliko stigla, a slavine i dalje noću, pa nerijetko i danju, ostaju suhe. A dok vode u cijevima nema, satovi na vodomjerima uredno se okreću. Stoga se mnogi s pravom pitaju da li im se na mjesečnim računima fakturiše voda ili zrak koji prolazi kroz prazne cijevi dok se sistem iznova puni.
Trojka je u Kantonu Sarajevo na vlasti, uz kratki prekid od nekih desetak mjeseci, već punih osam godina, što je i više nego dovoljno za kapitalne projekte u svim sferama, pa i u onoj vodovodnoj.
Trojkin ministar saobraćaja Adnan Šteta neumorno se slika pored novih tramvajskih pruga, hvali se novim vozilima javnog gradskog prijevoza, diči rekonstrukcijom pruge do Ilidže, projektom prema Hrasnici, vraćanjem trolejbusa u Vogošću. Bez obzira na sve politizacije oko saobraćaja, u tom sektoru su se i vidjeli bageri, radovi i konkretni projekti. No, zašto ta ista vlast za osam godina nije bila u stanju da zaustavi curenje vode?
Kako je moguće da se novac, naravno putem enormnih zaduženja, pronađe za asfalt, vozila i šine, a da vodovodna mreža ostane na nivou 19. stoljeća, dok se građanima kao jedino rješenje nudi – poskupljenje? Jasno je k'o dan da je osam godina bilo lakše potrošiti svaljujući krivicu na opoziciju, nego li zasukati rukave i temeljito sanirati vodovodnu mrežu?
Logika kojom se vode Okerić i njegove kolege iz trojkaške Vlade KS postala je monotona: svaka kriza, svaka inflacijska godina i svaki komunalni problem rješavaju se udarom na budžete građana. Nikada, ni u jednoj izjavi, nismo čuli da su se vladajući prisjetili: “Čekajte, narod preživljava stalne valove poskupljenja hrane i energenata, imamo li mi ikakav prostor da barem jednu komunalnu uslugu pojeftinimo ili adekvatno subvencioniramo?”
Ako je za Okerića i Trojku uspjeh to što narod prešutno plaća zrak u cijevima dok mu je na česmi voda tanka k'o konac – ukoliko je uopšte i ima, onda Kanton Sarajevo nema problem samo s truhlim vodovodom, nego s odlazećom vlašću koja nikako da shvati da je već uveliko samo u tehničkom mandatu.
