(Patria) – U Sarajevu je danas upriličena redovna sesija Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 o temi “Srebrenica: Paradigma bosanskog genocida”.
O ovoj temi govorio je profesor historije i filozofije, prevodilac i priređivač djela Matthiasa Finka “Srebrenica – hronologija jednog genocida” Avdija Alibašić.
U uvodnom dijelu sesije obratio se predsjednik Kruga 99 Adil Kulenović.
– Dok se još jednom okupljamo u okrilju jula, mjeseca koji u našoj kolektivnoj memoriji nosi najteži teret tuge, nalazimo se u trenucima izuzetne emocionalne i historijske senzibilnosti.
Datum 11. juli 1995. godine nije samo bolno upisan u našu nacionalnu povijest, on je ušao u evropsku i svjetsku historiju kao jedan od njenih najmračnijih dana.
Činjenicu da je u tih nekoliko dana više od 8.000 muškaraca i dječaka brutalno ubijeno, a preko 25.000 žena i djece deportovano, moramo neumorno i uporno ponavljati.
Međutim, sjećajući se žrtava Srebrenice, naša je dužnost da taj zločin ne posmatramo kao izolovan incident, kao slučajan eksces ili nagli izljev mržnje. Srebrenica je, kako to i naslov naše teme kaže, paradigma.
Ona je završni čin i paradigmatski sažetak cjelokupnog bosanskog genocida, u kojem je masakrirano 100.000 ljudi, trostruko više ranjeno, a daleko više raseljeno i unesrećeno – kazao je Kulenović.
Dok uporno i s punim pravom insistiramo na pravnoj i historijskoj istini, nastavio je, danas se moramo suočiti i s jednim delikatnim, ali sudbonosnim pitanjem – kako živimo sa svojom traumom trideset i jednu godinu kasnije?
– Ovdje se moramo osloniti na važne lekcije o psihologiji žrtve i opasnostima koje donosi fiksacija na prošlost kao dominantni stub identiteta.
Francusko-jevrejski mislilac Alain Finkielkraut u svom je kultnom djelu podvrgnuo oštroj kritici generacije vlastitog naroda koje su naslijedile traumu stradanja, upozoravajući na opasnost od takozvane “posuđene patnje” i individualne i društvene pasivnosti.
To je psihološka zamka u kojoj pojedinac i društvo počinju crpiti svoj cjelokupni moralni kapital isključivo iz statusa žrtve, vjerujući da mu zbog proživljene nepravde automatski pripada trajni imunitet i suosjećanje svijeta.
Kada se identitet jednog naroda određuje prvenstveno onim što mu je učinjeno, a ne onim što on danas hoće, što želi i što stvara, društvo neprimjetno klizi u apatiju i permanentno samosažaljenje.
Naše političke i intelektualne elite prečesto koriste narativ o historijskoj nepravdi kao paravan i izgovor za trenutnu nefunkcionalnost, unutrašnje slabosti, korupciju ili nedostatak progresa – ističe Kulenović.
Prema njegovim riječima, izgovaranjem ispraznih fraza o “realitetima” zapravo se abolira sopstvena odgovornost za budućnost.
– Upravo na ovom mjestu, naša potraga za izlazom iz pasivnosti mora se nasloniti na duboku političku i moralnu filozofiju Karla Jaspersa i njegovo kapitalno djelo o kategorijama krivice i odgovornosti, napisano u vrijeme kada se njemačko društvo moralo suočiti sa posljedicama nacizma.
Jaspers nas uči ključnoj lekciji: iako je krivična odgovornost uvijek pojedinačna, politička odgovornost je kolektivna i snose je svi građani za djela koja su načinjena u njihovo ime.
On opominje da pasivno podnošenje nepravde, šutnja ili povlačenje iz političke borbe pod izgovorom nemoći ne amnestiraju nikoga. Naprotiv, pristajanje na nepravedan poredak znači preuzimanje političke odgovornosti za njegovo trajanje – govori Kulenović.
Takav historijski zaokret, napominje, zahtijeva odvažnost za izgradnju moderne bosanske demokratske države, što ujedno predstavlja i naš vrhovni dug prema žrtvama.
– Primijenjen na naš kontekst, Jaspersov imperativ odgovornosti znači da se ne smijemo zaustaviti na pukom nabrajanju i citiranju sudskih presuda, niti smijemo pasivno posmatrati kako se u miru legalizuju rezultati rata.
Dok s punim pravom od onih koji su projektovali i izvršili genocid zahtijevamo jaspersovsku katarzu – preuzimanje moralne i političke odgovornosti za zločine počinjene u njihovo ime – mi sami moramo preuzeti odgovornost za karakter države u kojoj živimo.
Istinska odgovornost zahtijeva aktivno i beskompromisno otklanjanje političkih, moralnih, društvenih i pravnih posljedica genocida i udruženih zločinačkih poduhvata – navodi Kulenović.
Država se, upozorava, ne može graditi na trulim kompromisima i po modelima onih politika koje su genocid ukalkulisale kao legitimno sredstvo.
– Ako dopustimo da rezultati genocida ostanu zauvijek cementirani u našoj ustavnoj stvarnosti, mi svojom pasivnošću preuzimamo političku odgovornost za normalizaciju tog zločina.
Zato zaokret prema budućnosti nije naivni zaborav, niti je amnestija prošlosti. Naprotiv. To je borba za obnovu istinski inkluzivnog društva i izgradnju funkcionalne države.
Mi moramo usvojiti jasnu viziju i političku strategiju izgradnje države u kojoj se nijedan njen građanin, na bilo kojem pedlju ove zemlje, neće osjećati izolovano u nekakvoj novoj “enklavi” niti biti diskriminisan zbog svog imena, vjere ili porijekla.
I tu dolazimo do temeljne ideje koju stalno i nepokolebljivo zastupamo: Ne možemo graditi budućnost moderne bosanske nacije svih njenih građana ako mentalno i politički ostanemo zarobljeni u hegemonijskim, etnonacionalističkim modelima.
Narativi podjela, sistemske diskriminacije i planski proizvedene mržnje zapravo su direktno naslijeđe onih matrica koje su doživjele svoj krvavi vrhunac u srebreničkoj kataklizmi.
Mi ne smijemo pristati na pravila igre i političke modele koje nam nameću generatori podjela i akteri velikodržavnih projekata usmjerenih iz Srbije i Hrvatske – rekao je Kulenović.
Naglašava da budućnost Bosne i Hercegovine ne leži u daljoj etničkoj segregaciji, već u izgradnji moderne države jednakih ljudskih i političkih prava – države građanskog uređenja.
– Naš odgovor na etnonacionalističke projekte ne smije biti zatvaranje u sopstveni etnički geto, već beskompromisna borba za vladavinu prava i ravnopravnost svakog pojedinca na svakom kvadratnom centimetru ove zemlje.
Srebrenica je danas naš poziv na identitetsko punoljetstvo. Svijet nam, kako povijest jasno pokazuje, nudi rezolucije, komemoracije i deklarativne suze u Potočarima – jer je to za njega jeftin moralni kapital.
Ali u trenucima historijskih lomova, puko suosjećanje ne proizvodi sigurnost. Sigurnost proizvodi samo stvarna, suverena i institucionalna snaga građanskog društva i moderne države.
Najveći i najtrajniji spomenik žrtvama genocida neće biti sagrađen samo od kamena i naših suza. Najveći spomenik žrtvama bit će demokratska, pravno uređena, stabilna i funkcionalna Bosna i Hercegovina – domovina slobodnih i jednakih ljudi.
Prestanimo tražiti od svijeta da nas žali zato što smo propatili. Prisilimo ga da nas poštuje zbog naše odlučnosti da izgradimo moderno i pravedno društvo.
Pretvorimo našu zajedničku bol u nepokolebljivu energiju za obnovu građanske države. Samo tako ćemo odbraniti dignitet žrtava i osigurati siguran opstanak, dostojanstvo i prosperitet generacijama koje dolaze – zaključio je u svom obraćanju Kulenović.
