U Hercegovini se već godinama ponavlja isti politički obrazac. Glavnu riječ vodi Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH ohrabren podrškom iz Zagreba.
Incidenti dolaze jedan za drugim, tenzije rastu, građani se dijele, a institucije uglavnom reaguju tek kada problem već postane ozbiljan. Najopasniji dio tog obrasca nije samo sam čin koji izazove reakciju javnosti, nego činjenica da nakon njega rijetko dolazi jasna institucionalna odgovornost. Treba li napomenuti da nikada npr. nisu otkriveni divljaci koji skrnave Partizansko groblje!
I, naravno posebno zabrinjava činjenica da brojni napadi, incidenti i oblici pritiska prema Bošnjacima u dijelovima Hercegovine godinama ostaju bez adekvatnog epiloga. Policijske istrage često završe bez konkretnih rezultata, počinioci se rijetko otkriju ili adekvatno sankcionišu, a poruka koja ostaje jeste da određeni oblici pritiska mogu proći bez ozbiljnih posljedica.
U takvom ambijentu nije iznenađenje što se danas govori o novom slučaju, otkazima za 18 radnika u Javnom preduzeću Komunalno Mostar. Slučaj je posebno osjetljiv jer su svi otpušteni radnici Bošnjaci, što je otvorilo ozbiljna pitanja o mogućoj diskriminaciji i političkom kontekstu cijelog procesa.
Bez obzira na to kakav će biti konačni pravni epilog, činjenica da se u javnosti pojavila percepcija da su radnici jedne nacionalnosti ostali bez posla u javnom preduzeću kojim upravlja lokalna vlast, mora biti ozbiljno analizirana. U društvu opterećenom ratnim naslijeđem i dubokim nepovjerenjem, institucije imaju obavezu da budu posebno pažljive i transparentne.
Jer ovo nije samo pitanje 18 radnih mjesta. Ovo je pitanje povjerenja.
Godinama se u Hercegovini govori o „ugroženosti“. Ta riječ postala je gotovo politička valuta. Njome se opravdavaju različiti zahtjevi, blokade i pokušaji redefinisanja odnosa u državi. Međutim, problem je što se ta priča o ugroženosti često koristi jednostrano, dok se stvarni osjećaj nesigurnosti drugih građana potiskuje ili relativizira.
U isto vrijeme, u dijelovima Hercegovine gdje suvereno vlada HDZ BiH i dalje postoje modeli obrazovanja koji održavaju podjele, poput sistema dvije škole pod jednim krovom. Dakle, segregacija i diskriminacija ustaljene su prakse.
Umjesto da djeca odrastaju zajedno, uče jedni o drugima i grade povjerenje, institucionalno se održavaju razdvajanja koja hrane političke narative o trajnoj podijeljenosti.
A sve se to često predstavlja kao zaštita identiteta.
No, identitet se ne štiti tako što se drugi građani guraju na margine. Identitet se ne gradi tako što državne zastave postaju predmet uklanjanja, što se određene zajednice osjećaju nepoželjno ili što se svaki zahtjev za ravnopravnost proglašava prijetnjom.
Posebno pitanje jeste da li je posljednja politička retorika dobila dodatni zamah nakon rezolucije Hrvatskog sabora kojom se govori o političkim ciljevima koji uključuju i ideju trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. Ta rezolucija sama po sebi nije promijenila ustavni poredak BiH, ali je poslala političku poruku koja je u zemlji poput Bosne i Hercegovine izazvala dodatnu zabrinutost.
Ono što posebno upada u oči jeste izostanak jasnog odbacivanja takvih ideja od strane značajnog dijela političkih aktera u Hercegovini. Malo je bilo onih koji su jasno rekli: „To nije naš put, ne želimo nove podjele, ne želimo nove granice među ljudima“.
A šutnja u ovakvom ambijentu nije neutralna.
Kada se spoje neriješeni slučajevi napada, nedostatak adekvatnih sankcija, uklanjanje državnih obilježja, otkazi koji pogađaju pripadnike jednog naroda, obrazovne podjele i političke poruke o novim teritorijalnim rješenjima, onda se ne može govoriti o izolovanim događajima.
Bosna i Hercegovina ne može biti stabilna ako se stabilnost gradi tako što jedna strana stalno traži ustupke, a druga stalno dokazuje da ima pravo da postoji.
Problem ove zemlje nikada nije bio u različitostima, ali je skoro nerješivo kada se različitosti koriste kao političko oružje, a Čović to ‘profesionalno radi’. Ako nešto ne ide po planu uvijek može zaprijetiti ‘nemirima na jugu’.
