Ima nešto poražavajuće u tome koliko smo spremni povjerovati u vlastitu zemlju tek kada nam je neko iz Londona ili nekog drugog dalekog svijeta objasni.
Guardian objavi tekst o Bosni i Hercegovini, domaći mediji ga prenesu gotovo bez pitanja i eto nam nove dijagnoze, mladi odlaze zbog Dejtona, etnonacionalizma, ratnih podjela i murala.
Naravno da problemi postoje. I niko normalan ih ne treba negirati. Ali problem jeste i u tome što nam se Bosna iznova objašnjava kroz isti, unaprijed pripremljeni narativ.
Rat. Dejton. Tri naroda. Podjele. Nacionalizam. Mladi odlaze. Kao da u ovoj zemlji ništa drugo ne postoji.
I tu bi domaći mediji morali stati, provjeriti i postaviti pitanje. Umjesto toga, mi često uradimo najlakšu stvar prevedemo.
Mladi odlaze. Da. Ali, odlaze i iz drugih zemalja. Odlaze zbog plaće. Zbog posla. Zbog korupcije. Zbog nepotizma. Zbog osjećaja da ne mogu napredovati ako nisu nečiji. Zbog želje za sigurnošću i boljim životom.
I upravo zato je opasno svu njihovu odluku svesti na političku frustraciju.
Nije svaki mladi čovjek koji ode iz Bosne politički emigrant. Nekada čovjek jednostavno želi normalan život.
A ako već govorimo o našoj mladosti, onda bih voljela da joj nudimo drugačije uzore. Ne da joj uzor bude neki strani novinar koji će joj objasniti šta nije u redu s njenom zemljom.
Neka joj uzor bude Edin Džeko.
Dječak iz Sarajeva koji je otišao u svijet, napravio jednu od najvećih nogometnih karijera koje je ova zemlja imala, zaradio novac i slavu, ali nije pobjegao od svog imena, svog grada i svoje reprezentacije.
Džeko je mogao postati bilo šta i bilo gdje. Ali je ostao, Džeko iz Bosne i Hercegovine.
I zato je zanimljivo da je upravo Guardian još prije petnaest godina pisao o Džeki kao čovjeku koji je kroz nogomet pokazao kako Bosna može izgledati kada je ne određuju političke podjele. Danas, kada isti medij ponovo piše o Bosni kroz priču o podjelama i odlasku mladih, vrijedi se zapitati šta smo kao društvo spremni ponuditi vlastitoj djeci.
Jer nije dovoljno mladima govoriti da je Bosna podijeljena. Treba im pokazati da se granice mogu preći.
Nedavno je kolegica Melina Borčak, gostujući na Hayatu, upravo otvorila pitanje koliko stranci često govore o Bosni i Hercegovini, a da je zapravo ne razumiju dovoljno.
I to je suština. Ne znači da stranac ne smije govoriti o Bosni.
Naravno da smije. Ali ne znači ni da mi moramo svaku njegovu interpretaciju prihvatiti kao konačnu istinu.
Mi svoju zemlju ne moramo braniti od svake kritike. Ali je ne moramo ni prepustiti tuđim stereotipima. Jer Bosna nije samo Dejton, nije samo nacionalizam, nije samo rat, nije samo odlazak.
Bosna je i Džeko!
I milioni ljudi koji svakoga dana, uprkos svemu, odlučuju da ostanu. A možda je upravo to priča koju bismo o našoj zemlji trebali češće pričati našoj djeci koja ostaju ovdje!
