(Patria) – Povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici, u Štokholmu je 11. jula održan Marš mira „8372 koraka za Srebrenicu“. Obilježavanje godišnjice bilo je istovremeno čin sjećanja na žrtve i upozorenje da poricanje genocida, ekstremni nacionalizam, dehumanizacija i politički poredak koji ih toleriše ili nagrađuje predstavljaju pitanja sadašnjosti, a ne samo prošlosti.
Marš je organizovao BHRF – Savez bosanskohercegovačkih udruženja u Švedskoj, pod pokroviteljstvom Ambasade Bosne i Hercegovine u Štokholmu, uz učešće organizacija bosanskohercegovačke zajednice u Švedskoj.
Prisutnima su se obratili ambasador Bosne i Hercegovine u Kraljevini Švedskoj Bojan Šošić, predsjednik Saveza, profesor i književnik Adnan Mahmutović te Morgan Johansson, potpredsjednik Odbora za vanjske poslove švedskog Riksdaga.
Centralna poruka skupa bila je da sjećanje na Srebrenicu gubi smisao ukoliko nije povezano s razumijevanjem ideologije, institucija i političkih procesa koji su omogućili genocid, ali i sa spremnošću da se prepoznaju njihovi savremeni oblici.
Ambasador Šošić upozorio je da protekla godina nije donijela nikakvo umirenje kada je riječ o poricanju genocida. Naprotiv, poricanje je postalo otvorenije i politički uspješnije, dok se i na internacionalnoj sceni ponovo pojavljuje retorika o navodnoj „bošnjačkoj dominaciji“ i prijetnji „radikalnog islama“, koja gotovo doslovno reproducira ideološke obrasce korištene prije agresije i genocida.
„Ovo nije slučajan šum. Poricanje genocida prepoznato je kao jedan od najjasnijih upozoravajućih znakova obnovljenog nasilja, jer ono ne samo da iskrivljuje prošlost, već ponovo uvježbava ideologiju koja je uopšte omogućila ubijanje“, upozorio je Šošić.
Kao primjere političke i društvene normalizacije takvih procesa naveo je obilježavanje „Dana ruskih dobrovoljaca” u Višegradu i činjenicu da osobe povezane sa zločinima ili njihovim veličanjem mogu stjecati društveni legitimitet i političke funkcije.
„Poricanje se više ne šapuće s margina. Ono se kandiduje za vlast. I prečesto pobjeđuje“, kazao je.
Ambasador je posebno ukazao na potrebu vraćanja sudski utvrđenim činjenicama i presudama internacionalnih sudova.
„Često govorimo o Dejtonu, o Briselu; trebalo bi više govoriti o Hagu“, poručio je, upozoravajući na političku cijenu dugogodišnjeg relativiziranja prirode rata protiv Bosne i Hercegovine i nekažnjivosti poricanja sudski utvrđenih činjenica.
U središtu njegovog obraćanja bilo je pitanje političke odgovornosti onih koji sami nisu poricatelji genocida, ali prihvataju politički poredak u kojem poricanje i glorifikacija zločina ne proizvode posljedice.
„Krivica za zločin uvijek je individualna i pripada samo onima koji su ga počinili. Ali politička odgovornost je kolektivna, i ona pada na sve nas koji prihvatamo, ili prešutno tolerišemo, poredak koji poricanje nagrađuje izbornom pobjedom umjesto posljedicama“, naglasio je Šošić.
Profesor Adnan Mahmutović ponudio je širi okvir razumijevanja genocida, upozoravajući da svođenje Srebrenice na jedno mjesto i nekoliko dana jula 1995. zamagljuje dugotrajni proces koji je genocidu prethodio i posljedice koje su nakon njega ostale.
„Kada kažemo: ‘Sjećaj se Srebrenice’, mislimo: sjećaj se genocida u Bosni, jer genocid nije nešto što je ograničeno na jedno mjesto. Srebrenica je bila kulminacija četverogodišnjeg marša genocidne mašinerije“, poručio je Mahmutović.
Genocid je, naglasio je, projekt koji se planira, priprema i provodi tokom dugog vremenskog perioda, a njegove posljedice mogu biti ugrađene u institucije i politički poredak koji ostaje nakon prestanka masovnog nasilja.
Mahmutović je kao naslijeđe genocidnog projekta naveo podijeljenu zemlju, razorene institucije i dobro finansiranu industriju poricanja genocida. Govorio je i o jedinstvenom teretu dokazivanja zločina koji je pao na žrtve i preživjele: razbacivanju posmrtnih ostataka kroz primarne, sekundarne i tercijarne masovne grobnice, razvoju novih forenzičkih metoda, radu desetina sudija iz brojnih država i činjenici da su, uprkos svemu tome, mnogi počinioci ostali nekažnjeni, a neki zadržali pozicije moći u etnički očišćenim sredinama.
Posebno je ukazao na nastanak riječi „dokopavanje“ – ponovnog otvaranja mezara radi ukopa naknadno pronađenih dijelova tijela iste žrtve – kao svjedočanstva stvarnosti koja je zahtijevala nove riječi, nove forenzičke metode, pa čak i prilagođavanje vjerskih obreda posljedicama genocida.
Morgan Johansson je upozorio da genocid nije bio iznenadna erupcija nasilja, već kulminacija godina ekstremnog nacionalizma, propagande, dehumanizacije i društvene podjele. Zbog toga, naglasio je, politička odgovornost ne završava osudom počinjenih zločina. Ona zahtijeva prepoznavanje procesa koji prethode masovnom nasilju.
„Kada oni koji vladaju grade svoju moć na ‘nama protiv njih’, kada susjedi prestanu jedni druge gledati kao ljude, razum je već ustuknuo. Tada se moraju oglasiti sva zvona za uzbunu“, poručio je Johansson.
Posebno je upozorio na političke snage koje i danas raspiruju mržnju, suprotstavljaju društvene grupe, eksploatišu predrasude, falsifikuju historiju i propovijedaju ekstremni nacionalizam. Ukazao je da takvi procesi nisu ograničeni na Bosnu i Hercegovinu, već su prisutni i u savremenoj Švedskoj, gdje političke snage raspiruju netrpeljivost prema useljenicima općenito, a muslimanima posebno.
„Rasizam i ksenofobne snage nikada ne smiju ostati bez odgovora u Švedskoj. Protiv njih se mora boriti“, poručio je Johansson.
Govoreći o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, upozorio je na mogućnost urušavanja svjetskog poretka izgrađenog nakon Drugog svjetskog rata na internacionalnom pravu, ljudskim pravima i internacionalnim institucijama. Takav razvoj, naglasio je, nije neizbježan. Zavisi od spremnosti društava da pruže otpor, mobilišu snage za mir i ljudska prava i insistiraju na diplomatskom rješavanju internacionalnih sukoba.
„Sjećanje je moralna obaveza, ali i politički čin“, kazao je Johansson. Pozivajući se na Martina Luthera Kinga i njegovu misao o brutalnosti zlih i šutnji dobrih ljudi, Johansson je naglasio da se ne slaže u potpunosti s takvom formulacijom.
„Velika tragedija je i brutalnost zlih ljudi i šutnja dobrih ljudi. Ali zaključak je isti: nemojmo nikada šutjeti“, poručio je.
Na istu vezu između sjećanja i političke odgovornosti ukazao je i ambasador Šošić, kritikujući svođenje odnosa prema Srebrenici na deklarativne izraze saučešća, rezolucije i godišnje komemoracije.
„To je jeftin moralni kapital, koji se ponudi, a zatim odloži na stranu. Ali samo saučešće ne gradi ništa i nikog ne štiti“, poručio je.
Prema njegovim riječima, jedini pravi spomenik žrtvama genocida može biti politički i institucionalni poredak koji uklanja posljedice ideologije koja je proizvela zločine.
„Jedini pravi spomenik žrtvama biće izgrađen od nečega što je teže dati: funkcionalnih institucija, istinske jednakosti pred zakonom i države koja je domovina za sve svoje građane, a ne teritorija podijeljena upravo onom ideologijom koja je proizvela stratišta.“
Poruke iz Štokholma tako su otvorile pitanje koje nadilazi godišnju komemoraciju: šta, zapravo, znači ozbiljno shvatiti političke posljedice genocida? Ako je Srebrenica bila kulminacija dugog procesa propagande, dehumanizacije, institucionalnog razaranja i ekstremnog nacionalizma, onda se obaveza sjećanja ne može iscrpiti u osudi posljednjeg čina tog procesa. Ona zahtijeva suprotstavljanje ideologiji koja je zločine proizvela, političkim strukturama koje njihove rezultate čuvaju, poricanju koje ih normalizira i internacionalnom oportunizmu koji takvo stanje prihvata kao trajnu političku realnost.
U tom smislu, završna poruka obilježavanja 31. godišnjice genocida u Srebrenici u Štokholmu bila je jasna: riječi „Nikad više“ imaju političku vrijednost samo onda kada prestanu biti izraz godišnjeg saučešća i postanu obaveza djelovanja.
(politicki.ba)
