“Nama je izuzetno važan Izborni zakon i nikad više nećemo doći u situaciju da jedan narod može kao brojniji narod u jednoj izbornoj jedinici birati predstavnike drugog naroda u Predsjedništvo i Dom naroda”.
Ovo je poruka koja se više od decenije ponavlja u političkom prostoru naše države. A jučer ju je, kao vaučer za ulazak u vlast ponovio Dragan Čović, hercegovački švercer lažnim vrijednostima, svjestan moći koju je dobio izbornim rezultatom i čvrstim partnerstvom s Miloradom Dodikom.
I njemu je posve svejedno hoće li parče vlasti dati zelenoj ili crvenoj političkoj opciji, jer brige nema, kontrolni paket u rukama drže on i Dodik. S druge strane ovog našeg ogledala su političke strukture koje se bore za vlast, a siguran sam da u trenutnoj konstalaciji snaga znaju da vlast niti su niti će biti.
Vidjeli smo da je Čović obišao predsjednike SDP-a i SDA Nermina Nikšića i Bakira Izetbegovića. Sunčanog jesenjeg dana u Sarajevu pojasnio im je u muhabetu da vlast mogu biti, ali da moraju ispuniti uslove. Jer, Čović je europejac, on zna kako se dobija ono što se želi, diktator je i to mu ne smeta.
I Čović, objektivno gledajući nije problem u ovom trenutku. On je konstanta kao i zahtjevi na kojima istrajava. Problematično, opasno zlosutno je pitanje ko će platiti ponuđeni vaučer za vlast.
Nermin Nikšić i SDP su već partneri Čoviću i Dodiku. I to je za separatizam na relaciji Hercegovina – Banjaluka bila odlična situacija, u kojoj su oni pisali, Nikšić potpisivao. A i to je postalo konstanta, jer predsjednik stranke koja je pristala da rušenjem Ustava postane vlast, ne može biti iznenađenje i ako pristane platiti ulaznicu za vlast konačnom podjelom Bosne i Hercegovine.
De facto je Nikšić jedina enigma u cijeloj priči. Jer, Bakir Izetbegović je u posljednjih sedam, osam godina, naročito u periodu famoznih pregovora u Neumu 2022. godine bio prilično jasan.
Nije ostavio dilemu, recimo porukom iz 2021. godine: “Zahtjev SDA je da svaki građanin na svakom pedlju ove zemlje ima jednaka prava, da može glasati za koga god hoće i kandidovati se za svaku poziciju. I bez toga neće biti prihvaćene izmjene Izbornog zakona”, kazivao je Izetbegović, a onda ovaj stav potvrdio u bh. gradu na moru.
Vlast je svima draga i ona je razlog borbe na izborima, ali Izetbegovićeve poruke jasno govore da SDA neće po svaku cijenu ići u vlast, a naročito ne prodajom interesa države i pristajanjem na zahtjeve Čovića ili Dodika.
S druge strane, Nikšić je pokazao kameleonske vještine, ali i spremnost da trguje državnim interesima samo da bi bio visoko pozicioniran na budžetu. Istovremeno, Nikšić ima dželata nad glavom kojeg je sam stvorio djelujući u dva pravca. Prvo je kreirao POSKOK, kao hrvatsku pravosudnu instituciju za progon Bošnjaka, a onda je dao i materijal POSKOK-u da ga hapsi jer je želio spengavati i zapošljavati istovremeno. Njemu zbog toga neće biti samo pitanje hoće li Izborni zakon u zamjenu za vlast, nego i hoće li aparthejd u zamjenu za slobodu.
Ali, nećemo biti ni sitničavi. Nije samo Nikšić kriv za određene politike u Sarajevu koje ga pogone pogrešnim tokovima.
Jasno je da je Čović mentor, šef Nikšiću. No, tu su i kvazi akademici i intelektualci preko kojih je Čović “otopio” odnose sa Bošnjacima. To su intelektualci koji su sugerirali Nikšiću da mora sjesti s Čovićem i dogovoriti se. To su kolovođe vojske snishodljivih koje su proteklih postratnih decenija vjerovale da davanjem ustupaka secesionistima mogu dobiti uređenu, suverenu državu Bosnu i Hercegovinu. Stav nisu promijenili ni sada, kada je jasno da je takav pristup državu doveo pred propadanje.
I zato je možda posljednji trenutak da se Nermina Nikšića pozove barem na one preostale promile savjesti, ne da razmisli o trenutku i potezu koji povlači, već o cijeni koju će za njegovu fotelju platiti generacije koje dolaze.
Jer vlast traje četiri godine, mandati prolaze, a fotelje se izližu. A, pečat onoga ko je zarad nekoliko ministarskih mjesta i prividnog spasa od vlastitih afera potpisao etničku kapitulaciju i konačnu razgradnju Bosne i Hercegovine, ostaje vječno.
Na stolu pred Nikšićem danas nije samo Izborni zakon, nego presuda ovoj državi. Čović i Dodik ne kriju svoje namjere, svoje karte odavno su stavili na sto. Pitanje je samo hoće li im se iz Sarajeva reći jedinstvena poruka NE MOŽE, ne samo Izborni zakon po mjeri Pavelića, nego ni bilo šta drugo protiv države.
Ako Nikšić pristane na Čovićev ultimatum i plati ulaznicu za vlast uvođenjem aparthejda, mora znati da historija takve poteze nikada ne bilježi kao kompromise, već isključivo kao kapitulaciju i izdaju.
