U toplu hercegovačku zemlju, u haremu Pješivac – Greda, danas, 17. augusta, poslije ikindije-namaza, u 17 sati, bit će položena Fata Kaplan, majka, haška svjedokinja, heroina kojoj su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) prije nešto više od 33 godine pred očima ubili kćerku Sanidu.
Ovaj svijet pun iskušenja napustila je u nedjelju, 16. augusta, u svojoj 77. godini.
Neke majke cijeli život nose djecu u naručju.Fata Kaplanje svoju kćerkuSanidunosila u srcu – i posljednji prizor njenog života urezan u sjećanje.
“Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam”
Fata Kaplan bila je majka-hrabrost koja je više od tri desetljeća živjela sa slikom ubistva vlastitog djeteta pred očima.
Dana 13. jula 1993. godine, u zaseoku Kaplanova mahala kod Stoca, pripadnici HVO-a ušli su među bošnjačke civile. Naređeno im je da napuste svoje kuće.
Sanida Kaplan, mlada djevojka, upitala je vojnika gdje ih vode.
Odgovor nije dobila.
Umjesto odgovora, uslijedio je rafal.
Sanida je pala mrtva pred svojom majkom Fatom i bratom.
“Molila sam ga da me pusti da je još malo gledam“, svjedočila je Fata Kaplan pred Haškim tribunalom.
Te riječi možda najbolje opisuju život koji je uslijedio. Nije mogla promijeniti ono što se dogodilo. Nije mogla vratiti svoju Sanidu. Mogla je samo nastaviti živjeti – s uspomenom na kćerku koju su joj ubili pred očima.
A Fata nije izgubila samo Sanidu.
Njen muž Hamzo te sinovi Samir i Ibrahim također su odvedeni u logor Dretelj. Porodica Kaplan rasuta je progonima, nasiljem, zatvorima, strahom i smrću. Jedna majka ostala je bez kćerke, a njeni sinovi ostali su bez sestre.
Ibrahim Kaplantada je bio maloljetan. Godinama kasnije govorio je o trenutku kada je gledao kako rafal kosi njegovu sestru.
Nisu dozvolili ni dostojanstvenu dženazu
Samir je, nakon što je porodica protjerana, s rođakom morao otići po Sanidino tijelo. Zamotali su je u deku i odnijeli na traktor. Nisu joj mogli prirediti dostojanstvenu dženazu kakvu bi svaka porodica željela za svoje dijete.
To nisu samo ratne činjenice.
To je život jedne porodice.
To je život jedne majke.
I zato je vijest o smrti Fate Kaplan mnogo više od osmrtnice.
Umrla je žena koja je 33 godine nosila svoju mrtvu kćerku u sebi.
Novinar Nermin Bise, koji je o ovom zločinu pisao i u knjizi Stolac – prešućeni zločin, danas je podsjetio na njenu patnju:
“Nešto više od 33 godine majka Fata živjela je s košmarom pred očima i otvorenom ranom na srcu.”
Teško je pronaći precizniji opis njenog života.
Fata je otišla na Ahiret, ali Sanida ostaje.
Ostaje njeno ime. Ostaje svjedočenje njene majke. Ostaje svjedočenje njene braće. Ostaje zločin koji ne smije biti izbrisan iz kolektivnog pamćenja.
I ostaje pitanje koje nijedna presuda ne može izbrisati iz savjesti: kakav čovjek može podići pušku na djevojku koja samo pita – gdje nas vodite?
Zato bi dženaza Fati Kaplan trebala biti više od porodičnog ispraćaja.
To bi trebao biti ispraćaj jedne majke koja je svojim životom svjedočila o zločinu nad vlastitim djetetom.
Ispratimo heroinu
Trebao bi to biti trenutak u kojem će se Stolac, Dubravska visoravan i cijela Bosna sjetiti i Sanide.
Najmanje što možemo jeste doći.
Doći zbog Fate.
Doći zbog Sanide.
Doći zbog svih majki koje su svoje sinove i kćeri izgubile u ratu.
I doći zbog istine, jer narod koji zaboravi majke poput Fate Kaplan rizikuje da jednog dana zaboravi i djecu poput Sanide.
Redakcija portalaRadiosarajevo.baupućuje iskreno sačučešće porodici Kaplan.
Rahmet duši Fati Kaplan.
Neka joj Svemilosni podari lijepi Džennet i sastavi je sa njenom Sanidom, kćerkom koju joj na ovome svijetu nisu dali da još malo gleda.
Amin.
