Za NAP piše: Prof. dr. Hazim Bašić
Bosna i Hercegovina je suverena država i njeni unutrašnji politički odnosi se trebaju uređivati kroz institucije BiH. Objavljena i (još uvijek) neusvojena rezolucija Domovinskog pokreta (DP) iz susjedne Hrvatske je dokument koji ulazi u sferu direktne političke intervencije u unutrašnje poslove druge države. DP je konzervativna, desno-populistička politička opcija koja je nakon izbora 2024. postala dio vladajuće koalicije u Hrvatskoj.
Ostaje nejasno da li je motiv DP-a za ovu rezoluciju pritisak na hrvatsku Vladu, pozicioniranje prema koalicionom partneru HDZ-u ili kontinuitet pritiska na BiH? Radi se o pokušaju da se oblikuje ustavno i političko uređenje Bosne i Hercegovine prema vlastitoj političkoj percepciji. U nastavku će biti analizirani sporni elementi ove rezolucije.
1.Polazna teza: Hrvati u BiH nisu ravnopravni
Već u prvoj tački rezolucije tvrdi se da hrvatski narod u BiH ‘ne ostvaruje u potpunosti svoju konstitutivnost‘ i da nije ravnopravan s druga dva naroda. Ovo nije predstavljeno kao politički stav, nego kao neupitna činjenica. Međutim, vrlo lako je provjerljivo da su sve tri dominantne etničke grupe u BiH već institucionalno (pre)zaštićene kroz Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, Dom naroda FBiH, mehanizme vitalnog interesa i ‘konstitutivnost’ na cijeloj teritoriji države. Posebna priča je načelo pariteta u mnogobrojnim državnim i entitetskim institucijama, koje se uopšte ne zahtijeva Ustavom države. Rezolucija potpuno zanemaruje ove činjenice i svoju političku percepciju proglašava općom istinom.
2. Poziv na ‘autonomiju Hrvata’ kao prikriveni etnoteritorijalni projekat
Posebno je značajna formulacija iz stavova 2. i 4. rezolucije gdje se govori o ‘višem stupnju autonomije Hrvata u Bosni i Hercegovini’ te o ‘političkoj, jezičnoj, kulturnoj i teritorijalnoj autonomiji Hrvata‘. Ovo predstavlja vrlo ozbiljan politički zahtjev, suprotan Ustavu Bosne i Hercegovine, koji ne poznaje etničke teritorijalne autonomije.
Radi se zapravo o indirektnom zahtjevu za stvaranjem trećeg entiteta ili neke vrste hrvatske federalne jedinice. Praksa pokazuje da bi se, u slučaju uspostave takve teritorijalne jedinice, ustvari dobio svojevrsni ‘mega Stolac’ ili ‘mega Čapljina’. Time rezolucija ulazi u područje redefinisanja ustavne strukture BiH, što je pitanje o kojem mogu odlučivati samo građani i institucije Bosne i Hercegovine.
3. Zasebna izborna jedinica – institucionalizacija etničkog predstavljanja
Treća tačka posebno insistira na ‘uspostavi zasebne izborne jedinice za izbor predstavnika hrvatskog naroda‘. To je politički zahtjev koji već godinama zagovara HDZ BiH. Prema Ustavu BiH, ne bira se ‘predstavnik hrvatskog naroda‘, nego tri člana Predsjedništva koji predstavljaju sve građane BiH.
Ovim konceptom postigle bi se dvije nedemokratske posljedice. Prvo, dodatno bi se učvrstio etnički princip kao dominantni osnov političkog predstavljanja. Drugo, otežalo bi se izvršenje presuda Evropskog suda za ljudska prava, koje upravo zahtijevaju uklanjanje i etničkih i teritorijalnih diskriminacija u političkom sistemu. Dakle, Evropski sud traži više građanskog principa, dok se u rezoluciji traži potpuna etnicizacija političkog života.
4. Veto Hrvatske u EU protiv BiH
U tački 5. rezolucije se zahtijeva od Vlade R. Hrvatske korištenje svih mehanizama u Evropskoj uniji, uključujući i pravo veta, radi navodne zaštite ‘interesa Hrvata‘ u BiH. Suštinski, to znači da bi napredak BiH prema EU trebao biti uslovljavan prihvatanjem određenog modela unutrašnjeg političkog uređenja po želji Domovinskog pokreta.
Prakse bilateralnih blokada su već viđene u odnosima između pojedinih država regiona i često su kritikovane unutar same Evropske unije.
5. Sankcionisanje političara iz BiH
Šesta tačka ide korak dalje. Predlaže se da Hrvatska, slijedeći praksu persona non grata, sankcioniše osobe iz BiH koje navodno učestvuju u ‘izbornom inženjeringu‘ (ma šta to značilo).
Ovo predstavlja direktno miješanje u političke procese druge države. Nijedna država ne bi dozvolila situaciju u kojoj strani parlament procjenjuje koji su mu domaći političari prihvatljivi, a koji nisu. Takav pristup teško bi mogao doprinijeti poboljšanju međudržavnih odnosa.
6. Revizija hrvatskih državljanstava građana BiH
Sedma tačka je možda najradikalnija i najkontroverznija. Predlaže se revizija hrvatskih državljanstava osoba iz BiH za koje postoji sumnja da su učestvovale u ‘izbornom inženjeringu’. Pod ‘izbornim inženjeringom’ vjerovatno se može smatrati i pozitivno javno izneseno mišljenje o kandidatu za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, a koji nije član one stranke koju preferira DP. Ostaje neriješeno pitanje da li su ugrožena i državljanstva tzv. ‘hrvatske opozicione petorke’, budući da su i oni nominovali ‘svog Hrvata’ za članstvo u Predsjedništvu BiH.
Ovdje se otvaraju brojna pravna pitanja: šta je pravni kriterij za takvu reviziju, ko utvrđuje političku odgovornost, da li bi politički stav mogao postati osnov za gubitak državljanstva?
7. HNS kao ‘najvažnije političko tijelo Hrvata u BiH’
U osmoj tački rezolucije HNS BiH se tretira kao ‘najvažnije političko tijelo hrvatskog naroda u BiH‘. Iako HNS nije ustavna institucija Bosne i Hercegovine, nego politička platforma stranaka okupljenih oko HDZ-a BiH. Čak ne obuhvata sve političke opcije među bosanskim Hrvatima. Deklaracija praktično daje ekskluzivni legitimitet jednoj političkoj strukturi, zanemarujući pluralizam političkih stavova među samim Hrvatima.
Rezolucija DP-a nije dokument o zaštiti ljudskih ili građanskih prava Hrvata u BiH, nego politički program koji zagovara duboku transformaciju ustavnog i izbornog sistema BiH u pravcu jačanja etničkog predstavljanja i institucionalne autonomije jedne etničke grupe.
Iza retorike o ‘ravnopravnosti’ narodnih grupa krije se pokušaj daljnje etničke teritorijalizacije BiH, jačanja uticaja R. Hrvatske na unutrašnje procese u BiH i institucionalizacije političke dominacije jedne stranke (HDZ-a BiH).
Suštinsko pitanje nije položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini, nego pravo jedne političke grupacije iz susjedne države da određuje kako treba izgledati ustavni poredak Bosne i Hercegovine. O tome ne mogu odlučivati ni DP, ni Hrvatski sabor, ni bilo koja vanjska politička struktura, nego samo građani Bosne i Hercegovine kroz njene demokratske institucije.
