Neuspjeh zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u Hagu (ICJ) iz 2017. godine u predmetu kojom je Srbija još 2007. godine osuđena za kršenje Konvencije o genocidu, ali ne i za njegovo provođenje, a po tužbi Bosne i Hercegovine, već punih deset godina se u našoj javnosti ne fakturiše odgovornim, Draganu Čoviću (HDZ) i Mladenu Ivaniću (PDP), tadašnjim članovima Predsjedništva BiH koji su odbili podržati novu odluku.
U javnosti se nemogućnost da Predsjedništvo donese odluku, pogrešno predstavlja kao svjesna odluka lidera SDA Bakira Izetbegovića da zahtjev propadne zanemarujući da su Čović i Ivanić, svako iz svojih razloga, odbili podržati reviziju i time je onemogućili. Čović se bojao potencijalne tužbe Bosne i Hercegovine protiv Hrvatske, dok je Ivanić tvrdio da se cijeli srpski narod pokušava predstaviti genocidnim.
Umjesto toga, govorilo se o lošoj pripremi bosanskohercegovačkog pravnog tima kao i navodnim emisarima Izetbegovića koji su obećali Aleksandru Vučiću da revizije neće biti, zanemarujući da odluke Predsjedništva nije bilo, niti je moglo biti, jer je bio potreban dogovor u Predsjedništvu. Ipak, krenimo redom.
Problem legitimiteta bh agenta Sakiba Softića
Nakon što pravni tim Bosne i Hercegovine, predvođen agentom Sakibom Softićem, 2007. godine nije uspio u namjeri da dokaže da je za provođenje genocida u BiH odgovorna država Srbija, postojala je ideja da se podnese zahtjev za revizijom presude, a motivisana presudama protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića, koji su osuđeni za genocid pred Haškim tribunalom (ICTY) koji je sudio za individualne zločine, a ne u sporovima između država.
Prema članu 61. Statuta Međunarodnog suda pravde (ICY) uslov za reviziju presude bio je otkriće novih činjenica i dodatno, postojao je rok od deset godina da se one prezentuju Sudu. Rok je isticao 2017. godine. Bez obzira na (ne)mogućnost da se prezentuju nove činjenice koje bi direktno povezale Srbiju sa genocidom, da bi se one uopšte razmatrale bila je potrebna nova odluka Predsjedništva BiH.
Prvobitna odluka o tužbi podnesena je još tokom agresije SR Jugoslavije na Republiku BiH. Tada se u Predsjedništvu još uvijek nije odlučivalo po dejtonskim pravilima, jer Dejtonski mirovni sporazum nije bio ni potpisan. Imenovanje agenta Sakiba Softića u ovom predmetu izvršeno je 2002. godine, kada je, tada već “dejtonsko” Predsjedništvo, donijelo pozitivnu odluku, većinskim glasanjem Joze Križanovića (SDP) i Beriza Belkića (SBiH). Njih dvojica preglasali su Živka Radišića (SDS) koji nije uložio entitetski veto, vjerovatno pod pritiskom međunarodne zajednice koja je tada imala neupitan autoritet u svim procesima.
Ideja da se podnese zahtjev o reviziji javila se prije 2017. godine. Agent Softić je 2016. godine uputio pismo Sudu (ICY) sa pitanjem da li on još uvijek ima legitimitet u predmetu BiH protiv Srbije, na što je dobio negativan odgovor.
Sud je u maju te godine obavijestio Softića da on više nema legitimitet da zastupa Bosnu i Hercegovinu, i da je potrebno novo imenovanje Predsjedništva BiH. I tu leži odgovornost Izetbegovića, koja je prvenstveno moralna, za dezavuisanje javnosti, jer je ipak znao da revizija u novim političkim okolnostima nije moguća, ali se ipak upustio u proces. Međutim, Izetbegović nije kriv za neuspjeh zahtjeva, jer zahtjev nije bilo ni moguće uputiti s obzirom da je nova odluka zavisila od Čovića i Ivanića.
Neformalna odluka da se pokrene proces revizije tužbe protiv Srbije donesena je 17. februara 2017. godine u sarajevskoj Vijećnici, na kojem su prisustvovali predstavnici vlasti, udruženja žrtava, akademici i pravnici. Međutim, oni nisu imali mandat da takvu odluku donesu, i to je moglo učiniti samo Predsjedništvo BiH.
Sud je zatim obavijestio Predsjedništvo da je primio zahtjev za reviziju presude te je tražio stav Predsjedništva po tom pitanju. Sva tri člana su uputila pismo Sudu, sa različitim sadržajem. Izetbegović je tvrdio da Softić i dalje ima legitimitet, na osnovu odluke Predsjedništva iz 2002. godine, Čović da se nije raspravljalo niti odlučivalo o produženju mandata Softiću, dok je Ivanić napisao da je bh. agentu mandat istekao 2007. godine donošenjem presude.
Stvarni razlozi
Čovićevi istupi u bh. javnosti jasno su pokazali šta su bili njegovi razlozi da novu odluku Predsjedništva ne podrži.
Nakon sjednice Hrvatskog narodnog sabora (HNS) održanoj u februaru 2017. godine Čović je jasno izrazio svoje protivljenje.
“Kolega Ivanić i ja smo Izetbegoviću jasno rekli da se revizija ne može tražiti u ime države BiH”, kazao je Čović.
Dodao je da država nema usaglašen stav o tom pitanju. Također je zaključio da je podnošenjem zahtjeva učinjena nevjerovatna greška.
“Ako se željela podnijeti revizija, to se trebalo uraditi na jedan sistemski način. Ovako je ispalo da je to uradila jedna osoba, jedna stranka ili jedan narod, što je vrlo loše. Ko može reći da drugi ili treći narod neće nešto slično uraditi i obrazlagati to sa sličnim argumentima”, kazao je Čović.
Još jasniji stav o svojim motivima da ne podrži odluku govorio je u intervjuu za Večernji list objavljenom u martu 2017. godine. Istakao je da se bojao tužbe Bosne i Hercegovine protiv Hrvatske.
“Istom logikom koja je išla od Sarajeva prema Srbiji, u slučaju negativne presude za šestoricu dužnosnika Herceg Bosne, za što vjerujem da neće biti slučaj, otišla bi prema Hrvatskoj bez ijedne dvojbe. Isti pritisak iz Sarajeva ili nešto što se krije iza toga, taj parasistem o kojem govorim, već je djelovao prema drugom sudu u Hagu u cilju da šest dužnosnika Herceg Bosne dovedu u takvu situaciju. Sarajevo je životno zainteresovano za presudu sa udruženim zločinačkim poduhvatom. E, kada je neko toliko zainteresovan da se to dogodi, onda je za mene jasno što sve može koristiti kako bi se ostvario taj cilj”, kazao je Čović.
Za razliku od Čovića lider PDP-a bio je otvoreniji od početka. On je još u decembru 2016. kazao da “Revizije postupka u ovom slučaju neće i ne može biti”.
Govorio je da za njega Softić nema legitimitet niti da tužba uopšte postoji.
“Ne postoji tužba BiH. Za mene, za Republiku Srpsku i za BiH ne postoji tužba. Niko se o tome nije izjasnio”, govorio je Ivanić.
Dodatno, tvrdio je da se iza zahtjeva za revizijom krije namjera da se cijeli srpski narod proglasi genocidnim.
“Da se razumijemo, zahtjev za reviziju postupka u suštini je bio zahtjev kojim se željela Srbija, a indirektno i cijeli srpski narod učiniti odgovornim za genocid, ne samo u Srebrenici, nego i na drugim prostorima. Reći da nije postojala ta želja je zaista licemjerno. Zato je sasvim logično da smo reagovali tako žestoko”, kazao je Ivanić u martu 2017. za Mondo.
Na osnovu pisama članova Predsjedništva BiH Sud je u konačnici zaključio da nije bilo nove odluke Predsjedništva BiH i da revizija nije moguća.
Raznorazni eksperti, praktično propagandisti, kao što je Nevenka Tromp, tvrdili su da je Izetbegović kriv za propast revizije presude, potpuno zanemarujući da je ovo pitanje na prvom mjestu imalo političku prepreku, praktično nepremostivu, a ne pravnu, piše Istraga.ba.
Inače, ovaj primjer je jedan od pokazatelja šta znači imati omjer snaga u Predsjedništvu BiH 2:1, na šta upozorava i kandidat za člana Predsjedništva BiH Slaven Kovačević.
Isti dvojac Ivanić i Čović su 2018. godine sa sjednice Predsjedništva BiH skinuli tačku “Osnovni ugovor između BiH i Islamske zajednice u BiH” koju je bio predložio tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.
