Dok Evropska unija strahuje pritisnuta plodovima vlastitih nedjela u Africi, balkansko zvono za uzbunu sve glasnije odjekuje. Političari u koje su se zaklinjale Evropska unija, Amerika i Velika Britanija, kojima su godinama pružale diplomatski štit i politički kiseonik, danas su moderni diktatori.
Upravo onakvi kakve je Zapad navodno rušio u arapskom svijetu, pozivajući se na demokratiju, ljudska prava i slobodu. Samo što se na Balkanu diktatura ne zove diktatura ako diktator uredno izvršava funkciju.
Milo Đukanović završio je političku karijeru kada su Berlin i London procijenili da Crnu Goru mogu zaprašiti demokratijom. Rezultat? Crna Gora je danas na korak od Evropske unije, dok se u njenom političkom dvorištu šepure snage neofašizma, historijskog revizionizma i nacionalističkog mraka. Eto evropskog paradoksa, dovoljno je približiti državu Briselu, pa da se preko ideoloških leševa i političkih nakaza prelazi kao preko nevažnih prepreka na putu ka članstvu.
Ali dok je Đukanović postao potrošena roba, drugi su i dalje na zapadnom političkom lageru, uredno upakovani kao faktori stabilnosti. Edi Rama, Aleksandar Vučić, Milorad Dodik, pa i Andrej Plenković, svaki sa svojim metodama, ambicijama i nacionalističkim računima.
Neki kontroliraju medije, drugi guše političke protivnike, treći ucjenjuju državu i ruše njen ustavni poredak, a četvrti evropske vrijednosti tumače onako kako odgovara interesima Zagreba.
Zajedničko im je da u očima zapadnih diplomata nisu problem sve dok mogu završiti neki posao.
Vučić može imati studente na ulicama dovijeka, policiju kao politički instrument i izbore pod sumnjom, ali će u Briselu uvijek biti neko spreman objasniti da je Srbija važna za regionalnu stabilnost. Rama može demonstrirati političku bahatost i odbijati da podnese ostavku dok ulice Tirane gore potpaljene lošom socio-ekonomskom situacijom, ali će biti dobar partner ako uredno isporučuje ono što se od njega traži.
Dodik može napadati ustavni poredak Bosne i Hercegovine, prijetiti institucijama i državu tretirati kao privremenu smetnju vlastitim ambicijama, ali će se uvijek naći neko da ga nazove sagovornikom Washingtona kojeg se ne smije isključiti, bez obzira i na ruske veze i na secesionizam.
Plenković, pak, može Hrvatsku svlačiti u ponore siromaštva, mlade tjerati u bolji život na Zapadu, evropsku poziciju Hrvatske pretvarati u sredstvo političkog pritiska na Bosnu i Hercegovinu ili Crno Goru, ali to u Briselu nikome neće zasmetati. Jer, Briselu odavno šumu zaklanja drvo.
To je ta zapadna demokratija na balkanskoj recepturi, građanima se prodaju vrijednosti, a političkim moćnicima daju garancije. Institucije su važne dok ne smetaju dogovoru, ljudska prava dok ne ugrožavaju partnerstvo, a suverenitet dok ne zasmeta nekom geopolitičkom projektu.
Zato je iluzorno i besmisleno svu odgovornost prebacivati na balkanske političke kabadahije.
Oni rade ono što im prolazi. Ako im se dopušta da demokratiju pretvore u privatni posjed, državu u stranačku kasu, a građane u statistiku, zašto bi odustali? Njihova bahatost nije nastala u vakuumu. Hranjena je međunarodnim popuštanjem, selektivnim principima i diplomatijom koja se češće bavi vlastitim uspjehom nego sudbinom društava kojima navodno pomaže.
Balkanski diktatori nisu greška zapadne politike. Oni su njen proizvod onda kada interes postane važniji od principa. I dok god se autoritarizam nagrađuje političkom podrškom, mira neće biti na nemirnom Zapadnom Balkanu.
Na kraju, pitanje nije jesu li balkanski diktatori pod zastavom Zapada funkcija ili haos. Pitanje je koliko dugo Zapad može održavati funkciju, a da se ne suoči s haosom koji je sam pomagao proizvesti. Jer kada se balkanski lonac prelije, neće biti dovoljno poslati još jednog diplomatu s govorom o evropskoj perspektivi.
