“Sama činjenica da se Njemačka značajno naoružava i da je spremna da izdvoji ogroman novac da se remilitarizuje, svakako treba da nas zabrine. Uvijek kada su se Nijemci naoružavali, ovdje oko nas su muslimani i Hrvati oštrili noževe protiv Srba i zato ne trebamo biti naivni”.
Ovako je 19. juna govorio Milorad Dodik, predsjednik SNSD-a sa skupa u Bosanskoj Gradišci. Danas je došao u Mostar. Nisam siguran je li bio na istočnoj strani da vidi kakvi su tamo noževi, ali na zapadnoj smo ga vidjeli. I to u ulozi srpskog Gebelsa za hrvatska pitanja.
U domu Hrvatske demokratske zajednice Dodik se prilično trudio da istakne jednu, a sakrije drugu poruku. A isticao je, ko kakav klerikalni pjesnik ugroženost hrvatskih noževa i potrebu da se i hrvatskom narodu dadne kakav entitet.
A nije li to uvreda zdravog razuma, da čovjek koji je prije manje od mjesec dana govorio o “Hrvatima koljačima”, danas zdušno traži da im se osigura izborna jedinica (čitaj entitet).
Iz toga možemo pročitati dvije poruke. Došao je da podrži Dragana Čovića u njegovom secesionizmu spram hrvatskog entiteta, ali i da ga slaže da će mu on biti pri ruci, jer čim je izrekao podršku Dodik je zagalamio: “Ali, Rs ne možete dirati”.
Čović je očigledno u panici. Ne stoji dobro jer su izbori pred nama prvi na kojima će se pojaviti iole ozbiljan politički izazivač. Ne jedan, pet ih je pod istim kišobranom.
Zato mu treba Dodik, da uz stranačke bulumente pokaže snagu i lakše se oslobodi pa indirektno poruči Andreju Plenkoviću i Saboru Hrvatske da ne vjeruje u njihovu deklaraciju.
A tu dolazimo do dvije činjenice koje utjeruju strah u kosti i Čoviću i Dodiku. Prva je očigledni razlaz sestrinskih HDZ-ova. Jer, prvi put od Dejtona do danas imamo podjelu političkih nasljednika Franje Tuđmana. Plenković nije bio za to da Darijana Filipović, Čovićeva miljenica, bude kandidatkinja za Predsjedništvo BiH. Jasno je dakle da Čović više ne vjeruje Plenkoviću, a Plenković ne želi više da trpi Čovićeve ucjene. Strah je evidentan, standardno elokventni Čović počeo je petljati jezikom.
Dodikov strah je evidentniji, vidi mu se u svakom pokretu, pogledu, ali i načinu na koji govori. Dodik nema problem samo sa Englezima, iako je to nastojao iscenirati kao jedinstven problem. Prvi Dodikov problem je ono što se dešava posljednjih dana, od saradnje opozicije, do sukoba s Vučićem i njegovim političkim falangama u entitetu Rs.
Zna Dodik da ga taj sukob može koštati skuplje nego bilo šta drugo. Kao što zna i razloge zbog kojih se plaši Engleza. Njegova “šefica diplomatije” Ana Trišić Babić često citira poruke s posljednje sjednice Vijeća sigurnosti UN, a engleska poruka sa baš te sjednice je strah u očima Milorada Dodika.
Britanski ambasador u UN James Kariuki u maju je istakao važnost provođenja ustavne reforme koja odražava potrebe svih građana i implementira sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava.
“BiH i njena budućnost ne mogu biti taoci politike podjela, različiti igrači podstiču etničke i religijske tenzije radi svojih ličnih agendi i podstiču napetosti u svim zajednicama u BiH. Retorika podjele uključujući pozive na secesiju i treći entitet predstavlja antidejtonske poteze, rizik za mir i stabilnost”, upozorio je Kariuki.
Strah od normalizacije Bosne i Hercegovine i činjenice da u takvoj, evropskoj Bosni i Hercegovini ne bi bilo mjesta za incidente poput Dodika i Čovića ispunio im je kosti, pa nas danas iz doma HDZ-a lažu kako sve što može blokirati njihov secesionizam treba skloniti, napraviti treći entitet i dovesti Bosnu i Hercegovinu da je Dodik i Čović podijele po interesnoj liniji.
I za kraj sjetih se jednog vica, pa ću ga malo preurediti –
Nakon ozbiljnog i teškog sastanka stranačkih delegacija SNSD-a i HDZ-a u Mostaru, odluče svi zajedno na sladoled, da se riješe hercegovačke vreline.
Odjednom se iz pozadine začuje:
– Ti… ti… ti…
Svi se ukočiše. Članovi delegacija se zabrinuto pogledaše. Dodik podigne obrvu, Čović se okreće, gleda…
Opet se začuje:
– Ti… ti… ti…
Nastade muk. Neko šapnu:
– Ko to proziva?
Čović se malo podiže, proviri, kad u susjednom kafiću za stolom sjedi Englez, mirno dig'o dva prsta i kaže konobaru:
– Tea… tea… tea.
