Zločinačka politika i diplomatija Zapada prema Bosni i Hercegovini dobila je sasvim novo naličje u proteklih godinu dana. Istini za volju, ta politika i diplomatija ni proteklih decenija nije bila naklonjena uspješnoj budućnosti i održivoj Bosni i Hercegovini.
Samo je podaničko-ropski odnos sarajevske politike doprinio lažnoj viziji kako je Zapad prijatelj naše domovine i kako nam pomaže da idemo naprijed od države s tek obnovljenom nezavisnošću do države evropskih vrijednosti i uređenja.
Iluziji o dobroj namjeri Zapada pridonijelo je i plaćeničko novinarstvo, jer su i SAD i EU, ali i Velika Britanija, upumpale milione različitih valuta da plaćeni novinari i mediji pričaju priču koju finansijeri napišu. Realnost je u apsolutnom obimu je drugačija. A činjenica je da se veći dio planete u najvećoj mjeri oporavio i reformisao nakon Drugog svjetskog rata, za svega 30-ak godina. I sve to uprkos hladnoratovskoj podjeli na dva bloka.
Zamislite da je, recimo, internacionalna zajednica od 1945. do 1975. godine imala neki globalni OHR i visokog predstavnika iz neke od neutralnih država. Pa da je iza tog visokog predstavnika stajala neka neutralna zajednica podijeljena na dva interesna bloka. Nikada internacionalni poredak ne bi postao ono što je bio do nedavno, kada su ga srušili oni koji najviše pričaju o demokratiji i tom poretku.
No, vratimo se sada Bosni i Hercegovini. Riječ je o formalno-pravno potpuno suverenoj i nezavisnoj državi, koja u praksi funkcioniše kao grupa zarobljenika u otvorenom logoru. Tim zarobljenicima dato je pravo i mogućnost da izaberu svoje predstavnike, da se dogovore i logor pretvore u osmo svjetsko čudo po napretku i razvoju. Ipak, ono što se dešava iza paravana onemogućilo je zarobljenike u postizanju bilo kakvog dogovora, a da ne pričamo o nečemu što bi bilo ravno čudu, ujedinjenju i funkcionisanju u korist svih.
Jer, iza svake grupe zatočenih stajali su interesi nekog diplomatskog spektra podijeljenog Zapada. Svaki je imao finansijsku, diplomatsku, političku i lobističku pomoć u provođenju tuđe politike. I tu dolazimo do ključnog apsurda! Zapad, koji ne samo da se ne uspijeva dogovoriti i povezati, nego je sve razbijeniji, kontinuirano nam odašilje poruke da se dogovorimo o interesima koje su nam oni nametnuli i o kojima se ni oni sami ne mogu dogovoriti. U tom vrtlogu ludila ostat ćemo trajno zarobljeni ako se u otvorenom logoru zvanom Bosna i Hercegovina ne pojave neki slobodoumni ljudi spremni da logor pretvore u suštinsku državu.
Al’, ne lezi vraže. Jer, taj podijeljeni Zapad, odnosno svaki njegov element, zna da ako se zarobljenici dogovore i logor postane država, oni gube zonu interesa, a to im naročito u današnjoj geopolitičkoj ludnici nimalo ne odgovara.
Zato je svaki element tog podijeljenog Zapada složan u jednom – Ured visokog predstavnika ne smije pasti! I sama riječ „visokog“ tu je savršeno upakovana, jer svaki upravnik logora mora biti na uzvisini da bi kontrolisao logor, neposlušne kažnjavao, tamničio, a poslušnima davao privilegije. I ovisno o tome ko je visoki upravnik logora, ovisile su beneficije određenim grupama unutar logora.
Neki bivši upravnici logora su, kao evropski srednjovjekovni kraljevi ili američki doseljenici ili komunisti, skidali glave neposlušnim zatvorenicima bez razmatranja krivice, u grupama, toliko često da je izgledalo kao da to rade iz zabave.
A onda je došao njemački upravnik s čežnjom za nacizmom. I ničim nije pokazao da je njegov profesionalni rad oslobođen te nacističke težnje. A pazi sad, većinu odluka donio je protiv potomaka onih koji su Trećem rajhu slomili zube na ovom prostoru. O tome kako je političku nedonoščad pretvorio u američke kmetove i instalirao u institucije logora, oduzevši time Bošnjacima, većinskoj etničkoj grupi, i ono malo preostalih prava, sve je već ispisano.
Ali javnost u logoru nikako nije uspjela procesuirati činjenicu da je izmjena Krivičnog zakona logora usmjerena protiv svih, a ne samo protiv srpskih secesionista koji bi logor dijelili pa dijelove pripajali nekim drugim.
Tu dolazimo do neviđenog apsurda. Nakon što je taj secesionista optužen po krivičnom zakonu visokog upravnika logora, spasili su ga šefovi tog upravnika, ali ne samo spasili, nego dovoljno ojačali da u ovom trenutku djeluje kao jedina ozbiljno snažna politička opcija u logoru. Svi drugi su traumirani, ali zbog štokholmskog sindroma ne uspijevaju koristiti vlastiti um, nego slijepo slijede naredbe i upravnika logora i njegovih gazdi sa Zapada.
Decenijama svjedočimo visokom upravniku logora, koji nam odredi zastavu tako što je kreativno preslika s najomraženije ratne konzerve. Ali ta konzerva je logorašima bliska pa im je i zastava lijepa. Sve ozbiljne zakone u logoru donijeli su ili upravnik ili njegovi šefovi. A onda krive političke logoraše zbog loše sudbine zemlje.
I kada su se rijetki u logoru ponadali oslobođenju jer je nacistički upravnik podnio ostavku zbog haosa u Zapadnom štabu, desilo se nešto možda važnije od samog čina oslobođenja. Desilo se to da su sami zapadni šefovi pokazali koliko je besmislena i bezvrijedna funkcija tog visokog upravnika logora, pa su nam imenovali v. d. upravnika.
Kad već Amerikanci nisu mogli imenovati svog upravnika, onda su nametnuli svog v. d. upravnika. Zvuči suludo, ali ima li išta u ovoj priči da ne zvuči baš tako? Prvi put u tri decenije lažnog mira u otvorenom logoru Bosna i Hercegovina, Evropska unija i Velika Britanija stale su kontra Washingtona, jer su shvatile da Bijela kuća ovaj prostor želi samo za sebe. I zato je zaustavljen izbor italijanskog upravnika pod američkom zastavom.
I eto, od danas, 1. jula 2026. ljeta Gospodnjeg, imamo vršioca dužnosti upravnika logora. I on će upravljati nama, kad smo mi od Boga razumom obdareni nesposobni da upravljamo sobom. Ali smo toliko potčinjeni da s ushićenjem čekamo i nestrpljivo pitamo kada će nam umjesto ovog lažnog stići pravi, originalni tlačitelj.
Zato neka vas ne čudi to što se logorom danas čulo: Elhamdulillah, fala Bože, hvaljen nek’ si, Bože, što imamo upravnika. A onda se prolomilo: ura, ura, ura, imat ćemo, ako Bog da, i pravog tlačitelja.
Za kraj, onima u glavnom administrativnom centru, koji sebi neopravdano uzimaju za pravo zvati se političarima, jedna poruka. Ali ne toliko dubokoumna, prije usklađena s onim što su posljednje pročitali. Možda je bilo davno, pa da se podsjete.
– Nije dovoljno samo živjeti! – reče leptir. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća! — Hans Christian Andersen (Leptir)
