Za NAP piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS i član Predsjedništva SBiH
Po definiciji, socijalna politika je organizirana djelatnost države usmjerena na rješavanje socijalnih rizika, smanjenje siromaštva i zaštitu ranjivih društvenih skupina. Dakle, socijalna politika je instrument države namijenjen zaštiti najugroženijih, a ne bunar bez dna iz kojeg vlast dijeli javni novac kome stigne.
Na osnovu iskustva Kantona Sarajevo u prethodna dva mandata mogu reći da je socijalna politika postala instrument samopromocije i kupovine socijalnog mira oktroisane vlasti, čitaj – kupovine glasova pred izbore. To je postao mehanizam kroz koji se javni novac dijeli gotovo bez ikakvih ograničenja. Na prvi pogled to zvuči lijepo i humano, ali takvo rasipništvo ima vrlo ograničene socijalne efekte. Korisnost za stvarne korisnike ostaje mala, dok su posljedice po javne finansije porazne.
Primjer za to je dodjela besplatnih udžbenika za sve učenike, umjesto da budu usmjereni isključivo prema najugroženijim kategorijama koje su zaista u stanju potrebe.
Tako dolazimo do apsurdne situacije da i moja djeca, kao djeca kantonalnog zastupnika, dobijaju besplatne udžbenike, jednako kao i djeca kojoj ne trebaju samo udžbenici nego i mnogo ozbiljnija pomoć države. Takvih primjera ima napretek, a da se pritom gotovo niko ne pita kakvi su stvarni efekti ovakvih mjera.
Upravo na primjeru Kantona Sarajevo najbolje se vide stvarni dometi takvog rasipništva. Kanton Sarajevo, dugo percipiran kao najbogatiji kanton u Federaciji Bosne i Hercegovine, danas je na ivici finansijskog kolapsa. Plaćanja se odgađaju, obaveze kasne, a značajan dio odgovornosti za takvo stanje snose upravo neograničena socijalna davanja.
Vlast u Kantonu Sarajevo ponaša se poput pijanca u kafani koji u deliriju časti sve redom. To možda i ne bi bio problem kada bi taj ceh plaćao iz vlastitog džepa. Međutim, račun za Trojkino pijanstvo plaćaju građani.
Nisam protiv socijalnih davanja. Naprotiv, socijalnu državu smatram jednim od najvećih dostignuća savremenog humanizma. Smatram da je imperativ svakog uređenog društva pomoći najugroženijima, jer je društvo snažno onoliko koliko je snažna njegova najslabija karika.
Međutim, ovdje se suočavamo s konceptualnim i dugoročnim finansijskim problemom. U Trojkinom modelu, u kojem se daje svima jednako, na kraju ostanu zakinuti upravo oni kojima je pomoć zaista potrebna. Zato sam pristalica modela u kojem je pomoć države vezana za određeni imovinski ili prihodovni cenzus. To je daleko efikasniji način borbe protiv siromaštva i model koji primjenjuju praktično sve države Evropske unije.
Ali, sve ono što je normalno i podrazumijeva se u državama kojima težimo nije normalno u Trojkinom eksperimentalnom Diznilendu, gdje je sve podređeno lajku, statusu na društvenim mrežama i političkoj samopromociji o tuđem trošku.
Nakon što im nije bilo dovoljno što su finansijski opustošili Kanton Sarajevo, sada ta “prepoštena“ klijentelistička klika isti model prenosi i na Federaciju Bosne i Hercegovine.
Po potpuno istom “socijalnom“ receptu kojim su opustošili Kanton Sarajevo, Vlada Federacije BiH, predvođena Nerminom Nikšićem, predložila je izmjene i dopune Zakona o pravima demobilisanih branilaca i članova njihovih porodica, kojima se uvodi dugoočekivani borački dodatak.
To samo po sebi ne bi bilo sporno da taj dodatak ne iznosi svega 1,50 KM po mjesecu provedenom u odbrani države i da se dodjeljuje svim bivšim borcima, bez obzira na njihovo današnje materijalno stanje. Tako će isti iznos dobiti i milioner i bivši borac koji jedva preživljava. Istovremeno se procjenjuje da će za provođenje ove mjere Federacija BiH izdvajati između 200 i 300 miliona KM godišnje, što je približno polovina sadašnjeg budžeta Federalnog ministarstva za pitanja boraca.
U praksi to znači da će maksimalni borački dodatak za pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, HVO-a ili MUP-a, koji je u odbrani zemlje proveo punih četrdesetčetiri i po mjeseca, iznositi svega 66,75 KM mjesečno. To znači da država danas vrjednuje dan proveden u rovu sa svega pet feninga.
Teško je zamisliti veće poniženje boračke populacije od onoga što danas čini nametnuta vlast u Federaciji Bosne i Hercegovine. Vjerujem da nijedan federalni ministar, pa ni nametnuti premijer Nikšić, ne bi dolazio na posao kada bi za svoj rad primao pet feninga dnevno sjedeći u udobnoj kancelariji. Čisto sumnjam da bi uopće željeli obavljati te funkcije.
Drugi problem jeste činjenica da vlast već decenijama bivše borce posmatra isključivo kao socijalnu kategoriju. To je potpuno pogrešna percepcija. Među bivšim borcima ima mnogo uspješnih privrednika i ljudi koji su vlastitim radom ostvarili egzistenciju. Šta njima znači tih šezdesetak maraka? Takav iznos za njih nema nikakvu vrijednost. Efekat je gotovo isti kao da ste ih ponizili.
S druge strane, bivšim borcima koji zaista žive u teškoj socijalnoj situaciji pomoć države znači mnogo. Ne samo zbog novca, nego i kao poruka da nisu zaboravljeni, da društvo cijeni njihovu žrtvu i da ih nije prepustilo samima sebi.
Zato podržavam sistemsku pomoć našim ljudima, ali pomoć koja će biti pravedna, dostojanstvena i humana, a ne ponižavajuća. Ne pomoć koja služi predizbornim manipulacijama i koja će dugoročno Federaciju Bosne i Hercegovine odvesti u dužničko ropstvo samo da bi se nekoliko političkih poslušnika moglo hvaliti kako su “pomogli“ borce.
Čime ste im pomogli? Kako ste im pomogli?
Pomoć države našim borcima mora biti takva da nijedan od naših heroja ne završi kao nekadašnji diverzant Druge viteške brigade Hadžo Aslani – Šok, koji je umro sam, na ulici, kao beskućnik.
Naši heroji zaslužuju poštovanje i dostojanstvo, a ne milostinju i predizborne manipulacije, od strane onih koji ih preziru. I ovakav prijedlog baš to i govori!
