Jedna pojava u Bosni i Hercegovini posljednjih godinu-dvije postaje sve očiglednija, ali o njoj se ne govori nedovoljno. Društvene mreže, naročito Facebook, postale su prostor u kojem se pod potpuno bezazlenim, gotovo generičkim nazivima, pojavljuju stranice čija je stvarna svrha mnogo manje bezazlena.
Ne nude one građanima ozbiljnu političku analizu. Ne otvaraju prostor za argumentovanu raspravu. Ne propituju vlast niti opoziciju na jednak način. Njihova osnovna funkcija sve češće izgleda kao proizvodnja i distribucija političkog sadržaja protiv unaprijed određenih meta.
Dovoljno je da neko javno kritikuje određenu političku opciju, odbije poslušnost njenim centrima moći ili jednostavno ne pripada političkom krugu koji upravlja stranicom i odjednom postaje meta.
Najprije se pojavi insinuacija. Onda “informacija“. Zatim konstrukcija. Nakon toga etiketa. A kada se konstrukcija dovoljno puta ponovi, dio javnosti počne je prihvatati kao činjenicu.
To je stari propagandni recept, samo je danas presvučen u digitalno ruho.
Problem nije u tome što političke stranke koriste društvene mreže. To je legitimno i očekivano. Problem nastaje onda kada politička propaganda pokušava izgledati kao spontani građanski stav, kada se politički obračun skriva iza anonimnosti i kada se javni prostor sistematski zagađuje sadržajem čija je osnovna svrha diskreditacija čovjeka, a ne kritika njegovog rada.
Jer postoji ogromna razlika između rečenice “X političar je donio lošu odluku“ i kampanje u kojoj se čovjeku bez dokaza pripisuju kriminal, izdaja, korupcija, politička trgovina ili bilo šta drugo što može proizvesti javni prezir.
Prvo je politička kritika.
Drugo može biti politički linč.
A politički linč je posebno opasan kada ne znate ko ga organizuje.
Anonimnost kao oružje
U ozbiljnom demokratskom društvu građanin treba znati ko mu se obraća. Ko stoji iza određene političke poruke? Ko je finansira? Ko proizvodi sadržaj? Ko odlučuje koga treba napasti, a koga zaštititi?
Kod dijela ovih stranica odgovor je, gotovo niko ne zna.
Naziv ne govori ništa. Administratori su skriveni. Impressum ne postoji. Kontakt ne postoji. Odgovornost je nepoželjna.
Ali zato postoji nevjerovatna količina informacija o ljudima koji su označeni kao neprijatelji.
To bi samo po sebi trebalo biti dovoljno da se upale alarmi.
Jer ako anonimna stranica zna ko je kome šta rekao, ko je s kim ručao, ko je navodno kome šta obećao, ko je „izdao“ jednu političku opciju, ko je „prodao“ interes i ko je „u dogovoru“ s nekim drugim – legitimno je postaviti jednostavno pitanje odakle im te informacije?
Još važnije je pitanje ko ih proizvodi?
Ne treba svaku anonimnu stranicu proglašavati obavještajnom operacijom. To bi bilo jednako neozbiljno kao tvrditi da su sve njihove objave istinite. Ali upravo zato što je riječ o javnom prostoru, treba tražiti odgovore.
Jer Bosna i Hercegovina već ima dovoljno iskustva sa propagandom, dezinformacijama, političkim pritiscima i različitim oblicima specijalnog djelovanja da bi se prema ovakvim pojavama mogla odnositi naivno.
Kada vlast izgubi argumente
Posebno je opasno kada se ovakvi mehanizmi počnu koristiti kao zamjena za rezultate.
Vlast koja građanima može pokazati rezultate nema potrebu svakog kritičara pretvarati u neprijatelja. Može pokazati izgrađenu cestu, otvorenu fabriku, uređenu bolnicu, nova radna mjesta, reformu, investiciju, bolju uslugu.
Može reći evo šta smo obećali i evo šta smo uradili.
Ali kada rezultati izostanu, politički marketing postaje važniji. Tada se umjesto odgovora na pitanje „šta ste uradili?“ često proizvodi odgovor na pitanje „ko je kriv?“.
A krivac se uvijek može pronaći.
Opozicija. Novinar. Bivši partner. Unutrašnji kritičar. Politički protivnik. Nezavisni analitičar. Čovjek koji je nekada bio dio sistema, ali više nije.
I tako nastaje politička mašina koja ne pokušava pobijediti argumentom, nego protivnika učiniti društveno nepoželjnim.
Nije pritom riječ samo o aktuelnoj vlasti. I opozicione stranke u Bosni i Hercegovini imaju svoje digitalne rovove. Neke ih koriste za napade prema političkim protivnicima, druge za obračun sa vlastitim članovima koji su se usudili misliti drugačije.
Jer političke centrale često lakše podnose poraz na izborima nego neposlušnog čovjeka unutar vlastitih redova.
Najopasniji trenutak dolazi kada propaganda dobije podatke
Poseban nivo problema nastaje kada sadržaj anonimnih stranica počne izgledati kao da raspolaže informacijama koje prosječan građanin ne može imati.
Tada više ne govorimo samo o Facebook stranici.
Govorimo o mogućnosti da se politički, medijski i informacijski resursi počinju preplitati.
U javnosti postoje ozbiljne sumnje da se u različite digitalne kampanje uključuju pojedinci povezani s političkim, sigurnosnim i obavještajnim strukturama. Postoje također pitanja o mogućem djelovanju stranih aktera i različitih informacijskih mreža.
Ali upravo ovdje treba biti precizan.
Sumnja nije dokaz. Indicija nije činjenica. Politička bliskost nije dokaz obavještajne veze.
Zato se ne bi smjelo raditi ono što rade upravo takve stranice, konstruisati krivicu bez dokaza.
Ali jednako tako, ozbiljna država ne smije zatvarati oči pred pojavom koja zaslužuje provjeru.
Ako postoji infiltriranje obavještajnih ili političkih struktura u digitalne mreže koje proizvode sadržaj za javnost, to nije samo pitanje političke kampanje. To je pitanje sigurnosti.
Jer obavještajni rad u demokratskom društvu ima svoje granice. Politički obračun ima svoje granice. Mediji imaju svoje granice. A građanin mora imati pravo znati kada mu se obraća novinar, kada politički aktivista, kada stranački propagandista, a kada neko ko djeluje u interesu nevidljivog centra moći.
Bosna ne smije postati država digitalnih odreda
Najgora stvar koju možemo učiniti jeste prihvatiti ovo kao normalnost. Danas je meta politički protivnik. Sutra novinar.
Prekosutra sudija, profesor, aktivista ili neko ko je jednostavno napisao pogrešan status na Facebooku.
A kada jednom prihvatimo princip da se čovjek može uništavati insinuacijom, više nije važno ko je prvi počeo. Jer politička tehnologija uvijek na kraju pojede i one koji su je izmislili.
Zato bi bilo krajnje vrijeme da se u Bosni i Hercegovini ozbiljno počne govoriti o anonimnim političkim mrežama, koordinisanim digitalnim kampanjama, botovima, lažnim profilima, finansiranju političkog sadržaja i mogućem djelovanju domaćih i stranih informacijskih struktura.
Ne zbog zaštite političara.
Zbog zaštite građana.
