Da je statistika ponekad samo lijepo upakovan zbir netačnih zaključaka, najbolje pokazuju analize koje se ovih dana nižu o zastupljenosti žena kao nositeljica kandidatskih listi na predstojećim Općim izborima. Čak više, preskaču se stranke koje imaju najveći broj žena, kao što je stranka BH Zeleni.
U toj priči posebno je zanimljiva Sabina Ćudić, koja je nakon predaje kandidatskih lista Centralnoj izbornoj komisiji BiH javno žalila što, kako je kazala, „nemamo nositeljica listi u Kantonu Sarajevo niti iz jedne druge stranke osim kod nas“.
„Postavlja se pitanje zašto se momci, odnosno politički lideri plaše svojih stranačkih kolegica i žena uopšte?“, upitala je Ćudić.
Nije prvi put da Ćudić omane. Nije prošlo davno kako se hvalila da je prva žena na čelu jedne stranke, a to nije bila istina, jer je Elzina Pirić daleko prije nje to postala.
Zato se sada postavlja jedno mnogo neugodno pitanje šta je sa ženama unutar njene stranke i koliko je zaista daleko odmakla ta navodna hrabrost?
Od stranke čija je liderica upravo žena očekivalo bi se da bude izuzetak, a ne da se uklapa u prosjek. Međutim, Naša stranka je na liste kao nositeljice kandidirala sedam žena.
Dakle, problem očigledno nije samo u tome što se „momci“ plaše žena. Jer, sedam nositeljica je prosjek parlamentarnih stranaka. A postoji i stranka koja je otišla znatno dalje.
BH Zeleni, na čijem je čelu Sevlid Hurtić, imaju niz žena na čelu kandidatskih lista, i to na različitim nivoima vlasti.
Emina Jahić nositeljica je liste za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH iz izborne jedinice 3A. Azra Pašić predvodi državnu listu iz Tuzlanskog kantona. Marija Jurić je nositeljica liste za Parlament Federacije BiH iz Kantona Sarajevo, dok je Kimeta Dilberović nositeljica liste za Federalni parlament iz Hercegovine.
Mersiha Babić predvodi listu za Parlament Federacije BiH iz KS, Selma Džanić l – izborna jedinica 11. Listu za Skupštinu Unsko-sanskog kantona, a Džejlana Kovačević Brkić listu za Skupštinu Zeničko-dobojskog kantona.
U Kantonu Sarajevo na prva dva mjesta su kandidatkinje Aida Hrnjić i Aida Feraget.
I tu dolazimo do paradoksa. Dok se politički govori o tome kako se muškarci navodno boje žena, praksa pokazuje da se ženska politička hrabrost ne mjeri količinom izgovorenih riječi, nego mjestima koja žene stvarno dobijaju na listama.
Nije dovoljno reći da ženama treba dati prostor. Nije dovoljno ni prozivati druge stranke. Pravo pitanje je koliko ste vlastitih žena spremni staviti na mjesta s kojih zaista mogu ući u parlament?
Jer biti žena na izbornoj listi nije isto što i biti nositeljica liste. Biti kandidatkinja pri dnu liste nije isto što i dobiti političku odgovornost i povjerenje stranke.
Zato bi bilo poštenije da se prije velikih priča o emancipaciji napravi jednostavna tabela koliko žena koja stranka stavlja na vrh lista, koliko ih je na prolaznim pozicijama i koliko ih zaista ima šansu osvojiti mandat.
Tada bi statistika prestala biti politički ukras. I pokazala bi ono što politički govori često pokušavaju sakriti ko ženama zaista daje prostor, a ko ih se sjeti tek kada treba govoriti o tome kako se drugi navodno boje žena.
Uostalom, ako se muškarci zaista boje politički snažnih žena, onda se ne trebamo pitati samo zašto ih se boje. Treba pogledati ko ih je stavio na vrh liste. Jer izborna lista je mnogo iskrenija od političkog govora. Zato je naprimjer Hurtić pokazao da se ne boji žena, vjeruje im i u najvećoj mjeri igra na političku kartu s damama, a Naša stranka se utopila u prosjek iako je na čelu naše stranke žena.
