U Federaciji BiH postoji jedan sistem koji je vlast uspjela dovesti do savršenstva. Sistem u kojem rudari rade, rudnici tonu, Elektroprivreda se muči, a odgovorni uredno primaju plate i objašnjavaju kako je sve to zapravo dio velike reforme.
Mandat Trojke i HDZ-a još nije ni završen, a rudarski problemi postali su gotovo sedmični program. Malo štrajk, malo radnički neposluh, malo rudari ostanu u jami, malo traže ono što bi u normalnoj državi trebalo biti najnormalnije, platu za urađeni posao, sigurnost na radu i dostojanstven život.
Ali kod nas je i to, očigledno, prevelik zahtjev.
Rudari nisu problem. Problem je sistem koji godinama vode politički kadrovi čija je najveća kvalifikacija često članska knjižica. Rudnik nije propao zato što rudar ne zna kopati. Propada zato što oni iznad zemlje ne znaju upravljati.
I tu priča prelazi u zakulisnu igru.
Dok rudari silaze stotinama metara pod zemlju da bi zaradili svoju platu, politički menadžeri silaze sve dublje u rudničke probleme, ali bez kacige, bez opasnosti i, naravno, bez posljedica.
A onda se pojave čarobne riječi reforma i konsolidacija.
Reforma u našem političkom prevodu često znači da ono što je decenijama loše upravljano prvo treba dovoljno uništiti, pa onda proglasiti neodrživim. Kada sistem postane neodrživ, pojavi se privatizacija. Kada se pojavi privatizacija, pojavi se „strateški partner“. A kada se pojavi strateški partner, građanima se objasni da je to jedini spas.
I tako se od javnog dobra napravi privatna prilika, koja u bh. neprilikama sve češće završava ili izvlačenjem profita iz BiH bez ikakve koristi za naše društvo ili havarijom kao u slučaju Željezare Zenica.
Zato nije bez razloga što se godinama priča o interesu stranih kompanija za bh. rudnike i energetiku. Priča o njemačkom interesu za ulazak u rudarski sektor odavno kruži javnim prostorom. I upravo zato bi vlast morala biti posebno transparentna i reći: ko želi naše rudnike, pod kojim uslovima, šta dobija država, šta dobivaju radnici i ko će sutra odlučivati o resursima koji su građeni novcem svih građana?
Umjesto odgovora, gledamo radnike kako se bore za osnovna prava. To je možda i najpreciznija slika ove vlasti.
Rudarima se govori da su problem, a problem nikada nisu oni koji su rudnike doveli u problem.
I nije ovdje riječ o ekologiji, niti o tome da Federacija treba ignorisati evropske standarde. Energetska tranzicija je stvarnost i rudarski sektor mora prolaziti kroz promjene. Ali tranzicija nije isto što i plansko urušavanje. Evropska energetska politika ne znači da se rudnik prvo uništi, radnici ostave bez perspektive, a onda resursi predaju onome ko ima dovoljno novca da ih kupi.
Ako je cilj zatvaranje rudnika, neka vlast to kaže i ako je namjera restrukturiranje, neka pokaže plan.
Često se spominje modernizacija, ali niko ne pokazuje osigurani novac. I ako je cilj privatizacija, neka konačno kažu kome se rudnici spremaju.
Jer najskuplja stvar koju ova država može izgubit jeste gubitak kontrole nad vlastitim resursima.
Rudari su odavno pokazali da znaju šta znači boriti se za državu. Danas ih gledamo kako se kontinuirano bore za platu, sigurnost i dostojanstvo. A oni koji bi trebali braniti javni interes ponašaju se kao da je javni interes posljednja stavka u tenderu.
Zato ovo više nije samo priča o rudnicima. Ovo je priča o modelu funkcionisanja vlasti.
Prvo nesposobnošću uništiti sistem. Onda ga proglasiti neodrživim. A onda ga, za naše dobro, prodati.
Zato je pitanje ko će, ukoliko ne daj Bože ostane ova vlast ili se njen dio pregrupiše u novu, odrediti strateškog partnera. Dovoljno “dobrog strateški partner“ da kupi kičmu energetskog sistema BiH.
I hoće li rudari tada još uvijek biti potrebni.
Ili će vlast, kada proda rudnik, prodati i priču da je sve to bila njihova velika pobjeda!
Od kakvih je, svašta se može očekivati!
