Za NAP piše: Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida
Decenijama nakon završetka ratnih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, javni prostor i dalje kontaminiraju politički narativi koji teže historijskom revizionizmu i nametanju teze o “podijeljenoj i jednakoj krivici svih strana”.
Međutim, kada se magla političkog spina raziđe, ostaje suhoparna, ali neumoljiva pravna stvarnost zapisana na hiljadama stranica sudskih akata. Ta stvarnost postavlja jasnu, nepremostivu granicu između različitih karaktera odgovornosti, a njena dva stuba nose nazive: međunarodni oružani sukob (MOS) i udruženi zločinački poduhvat (UZP).
Upravo u ova dva pravna instituta leži suština historijske i pravne distinkcije koja rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine i Armiju BiH fundamentalno odvaja od političkih i vojnih vrhova iz Beograda, Pala i Gruda.
Razlika između državnog projekta i komandnog propusta
Da bi se razumjela težina haških presuda, potrebno je ogoliti razliku između udruženog zločinačkog poduhvata i komandne odgovornosti.
Haški tribunal je razvio institut UZP-a ne kao obično krivično djelo, već kao ključni alat za dokazivanje sistemskog, institucionalnog zločina. UZP podrazumijeva postojanje jasnog, koordinisanog plana kreiranog na samom vrhu vlasti, s ciljem trajnog i nasilnog uklanjanja čitavih naroda s određenih teritorija.
Kada sud presudi UZP, on ne sudi izolovanom pojedincu; on sudi državnom i ideološkom projektu koji je upotrijebio sve resurse – vojsku, policiju i logistiku – za izvršenje tog plana.
S druge strane, komandna odgovornost fokusira se na propust u kontroli. Nadređeni se ne osuđuje zato što je zločin želio ili planirao kao dio svoje politike, već zato što je za njega saznao, a nije učinio ništa da ga spriječi ili kazni počinioce.
Pravna i historijska činjenica, koja se nikakvim političkim manevrima ne može izbrisati, jeste da rukovodstvo RBiH i Armije BiH pred međunarodnim sudovima nikada nije presuđeno za UZP ili genocid.
Njihova krivična odgovornost, u slučajevima gdje je dokazana, ostala je isključivo na nivou komandne odgovornosti – na zakazivanju vojne hijerarhije da kontroliše pojedinačne jedinice ili grupe na terenu.
Nasuprot tome, UZP i genocid bili su sama srž presuda političkim i vojnim vrhovima Republike srpske i Herceg-Bosne.
Pečat međunarodnog sukoba
Druga velika istina haškog naslijeđa jeste definicija karaktera samog rata. Godinama se pokušava nametnuti narativ o “nesretnom građanskom sukobu” u kojem su se tri unutrašnje strane podjednako borile za teritorij.
Sud u Hagu je i ovu tezu pravno demontirao. U nizu ključnih presuda, Tribunal je nedvosmisleno utvrdio da je rat u Bosni i Hercegovini imao karakter međunarodnog oružanog sukoba.
Savezna Republika Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) s jedne, te Republika Hrvatska s druge strane ostvarivale su “cjelokupnu kontrolu” (overall control) nad Vojskom Republike srpske i Hrvatskim vijećem obrane (HVO). To znači da VRs i HVO pravno nisu tretirani kao autohtoni pobunjenički pokreti, već kao produžene ruke Beograda i Zagreba u realizaciji njihovih prekograničnih geopolitičkih projekata.
Rukovodstvo u Sarajevu je, nasuprot tome, branilo međunarodno priznatu državu, nalazeći se u poziciji žrtve agresije i dvostrukog međunarodnog oružanog sukoba.
Slučaj Kosova: Pravna dinamika Specijalnog suda
Pravna arhitektura odgovornosti na Balkanu dobila je novu dimenziju pred Specijalizovanim vijećima Kosova u Hagu. Današnja prvostepena i nepravosnažna presuda kojom je bivši predsjednik Kosova Hashim Thaçi (zajedno s Jakupom Krasniqijem) osuđen na 25 godina zatvora unosi važne pravne nijanse.
Sudsko vijeće je u ovom koraku proglasilo Thaçija krivim za ratne zločine, uključujući ilegalna zatočenja, mučenja i ubistva političkih protivnika i civila, vezujući njegovu krivicu za koncept udruženog zločinačkog poduhvata unutar struktura OVK.
Međutim, ovdje su ključne dvije pravne ograde.
Prva je proceduralna: riječ je o prvostepenoj odluci na koju odbrana ima pravo žalbe, što znači da konačni pravni ishod ovog procesa tek predstoji i ne smije se prejudicirati.
Druga je supstancijalna: sam sud je eksplicitno naglasio da se u ovom postupku utvrđuje individualna krivična odgovornost optuženih, a ne legitimnost cjelokupne oslobodilačke borbe OVK.
Za razliku od sukoba u BiH, optužnica protiv kosovskog vrha opisuje kontekst nemeđunarodnog oružanog sukoba, što dodatno diferencira pravnu prirodu i geopolitički kontekst ovog slučaja u odnosu na dokazanu prekograničnu agresiju u Bosni i Hercegovini.
Priznanje žrtava bez pristajanja na izjednačavanje
Insistiranje na ovim pravnim činjenicama ne znači amnestiju ili zatvaranje očiju pred zločinima koje su počinili pojedinci ili jedinice unutar Armije BiH ili bilo koje druge formacije.
Svaka nevina žrtva, bez obzira na ime i nacionalnost, zaslužuje pravdu, a domaći sudski procesi za logore poput Silosa ili Čelebića opomena su da se zakoni ratovanja moraju poštovati. Priznavanje tih zločina je moralna obaveza svakog civilizovanog društva.
Međutim, praviti znak jednakosti između izolovanih zločina proizašlih iz haosa odbrane i gubitka komandne kontrole, s jedne strane, i sistemskog, genocidnog projekta etničkog čišćenja podržanog od strane susjednih država, s druge strane – predstavlja pravno sljepilo i historijsku nepravdu.
Poenta cijele priče o međunarodnom pravu nije u negiranju pojedinačnih krivica, već u prihvatanju konačne istine o karakteru sukoba.
Rukovodstvo RBiH je ostalo pravno čisto od najtežeg oblika udruživanja – od državnog plana za uništenje drugoga. I to je historijska lekcija koju nikakvi kasniji politički narativi ne mogu promijeniti.
