Današnje odgađanje ročišta u slučaju Dobrovoljačka još jednom je otvorilo pitanja o načinu na koji je vođen ovaj predmet. Iako su svi optuženi uredno pristupili Sudu, kao i svjedok kojeg je planirao saslušati postupajući tužilac Mladen Vukojičić, ročište nije održano.
Naime, svjedok je tokom razgovora sa službenicima Suda naveo da je ranije svjedočio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju te da je imao određene mjere zaštite. Prema informacijama iz sudnice, tužilac nije bio upoznat s tom činjenicom, zbog čega je Sud naložio dodatne provjere prije nastavka postupka, što je u konačnici dovelo do odgađanja ročišta.
Ovakav razvoj događaja kod mnogih opravdano izaziva sumnju u ozbiljnost i temeljitost pripreme predmeta od strane Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Teško je govoriti o efikasnom utvrđivanju istine i pravde kada se tokom samog postupka pojavljuju informacije koje su morale biti poznate i provjerene mnogo ranije.
Zbog toga se ponovo nameće pitanje stvarnih motiva pojedinih procesa koji se vode pred pravosudnim institucijama BiH. Umjesto jasnog i nepristrasnog utvrđivanja činjenica, stiče se utisak da određeni postupci služe stvaranju narativa prema kojem su sve strane u ratu podjednako odgovorne, bez obzira na historijske činjenice i karakter sukoba.
Takav pristup mnogi vide kao pokušaj revizionizma koji izjednačava agresore i branioce, umjesto da se odgovornost utvrđuje isključivo na osnovu dokaza i individualne krivice.
Pravda ne smije biti sredstvo za potvrđivanje unaprijed postavljenih političkih ili historijskih narativa. Njen jedini cilj mora biti utvrđivanje istine, zasnovano na činjenicama, dokazima i zakonitom postupku.
U ovom slučaju čini se da je jedini cilj bio podizanje optužnice (potpisali Vukojičić i Milanko Kajganić) po želji Beograda, a onda i potvrđivanje optužnice od strane sudije Brace Stupara, zato nespremnost tužioca nije izuzetak, već pravilo, jer je on cilj ispunio!
