Da odnosi unutar stranaka Trojke odavno nisu na čvrstim nogama poznato je još od ostavke Nihada Uka u februaru ove godine nakon tramvajske nesreće u kojoj je Erdoan Morankić podlegao povredama, a jedna osoba zadobila teške povrede. Danas nesreću niko iz vlasti ne spominje niti traži odgovornost, a Vlada KS od 6. marta je zvanično smijenjena i u tehničkom mandatu nakon ostavke koju je Uk podnio na zahtjev mladih koji su organizirali proteste nakon nesreća. Nikada nije predložena nova Vlada, a moral je već odavno izgubio svoje značenje u Trojci. Svi su ostali na svojim mjestima, izuzev ministrice rada i socijalne politike Ende Pavić Pečenković koja je zbog predmeta Koverta pod mjerama zabrane obavljanja dužnosti.
I na nivou Federacije BiH Trojka je raštimani orkestar, a komunikacija između Nermina Nikšića, Elmedina Konakovića i Sabine Ćudić ne postoji. Ako i postoji onda je ona jednosmjerna od Konakovića prema Nikšiću kojem se sve više javno obraća.
Ali za sada ćemo se zadržati na Kantonu Sarajevo, bazi koju svi svojataju s ciljem o(p)stanka ili dolaska na vlast.
Dok Vlada KS održava sjednice, te donosi neke odluke koje su više predizborne nego suštinske da podijeli i ono malo novca kojim raspolaže, posljednja sjednica Skupštine KS održana je 17. juna, ali nikada nije okončana niti je izglasana bilo koja tačka. Većina u Skupštini KS ovisi od sjednice do sjednice pa su se zastupnici u sali okupljali na glasanju samo ako su unaprijed dogovorili šta prolazi.
Stranke Trojke imaju 17 ruku, ali uz Admelu Hodžić i Elzu Gaković koja je sada na listi NIP-a, odluke i zakoni su ipak usvajani. No, sama statistika da od 45 mjeseci mandata, nisu zasjedali 18 mjeseci, otkriva koliko je vlast tu samo zbog sebe.
Želja za ostankom na vlasti i raspolaganjem budžetom od 1,8 milijardi KM, ali i strah ko će doći poslije njih i šta će sve otkriti, predsjednike stranaka Trojke natjerali su na radikalne poteze pa su se uživjeli u ulogu opozicije.
Tako se Sabina Ćudić već obraća svima i pruža ruku svakome ali uz određene principe na kojima će Naša stranka insistirati prije bilo kakvog koalicionog sporazuma, čvrsto ubijeđena da će imati kapacitet da o bilo čemu odlučuje.
Predsjednik poluraspadnutog NIP-a Elmedin Konaković nakon borbe na život i smrt sa PVC flamingom, od nedjelje se okrenuo značajnijim temama ali tek nakon što je vlast Trojke „popila“ ozbiljne kritike kulturnih djelatnika.
Tako je Konaković osluškujući glas javnosti došao na sjajnu ideju: za ministra kulture i sporta u KS postaviti glumca, režisera ili nekoga koga delegira kulturna zajednica. Zamislite te ideje.
Sabina Ćudić i Elmedin Konaković koji su u utrci za mandat u Predstavničkom domu PS BiH i dalje bi upravljali procesima koje su za vrijeme svoje vladavine unazadili koliko god su mogli. Što iz neznanja, što zbog loših kadrova, što zbog ne tako časnih namjera.
Dotakao se Konaković i federalne vlasti, pa tako traži konsenzus i oko ministra kulture da ne bude iz HDZ-a. Ovakve konsenzuse nije nudio ni tražio kada je naprimjer u Vladu FBiH uvukao presuđenog Ramu Isaka za ministra unutrašnjih poslova.
Nije konsenzus tražio ni kada su kadrovi Trojke objeručke glasali za Nenada Nešića za ministra sigurnosti BiH i još ga hvalili ničim izazvani.
Nije bilo potrebe za konsenzusom kada je sa Našom strankom dogovorio da na poziciju premijera KS dođe neiskusni Nihad Uk iako je Naša stranka bila peta po broju glasova u Kantonu Sarajevo, od sedam koje su prešle cenzus. A najlošija je bila u Trojci.
Nakon što je postao ministar vanjskih poslova u Vijeću ministara BiH, a za šta također nije tražio konsenzus, Konaković je više puta poručio da se ne bavi Kantonom Sarajevo i da ne zna šta se dešava.
Sada, kako se bliže izbori, odjednom mu je stalo za stanje u kulturi, medijima, predlaže ministre i iz pozicije apsolutne vlasti na svim nivoima glumi opoziciju i kudi vlast koju je napravio.
A očito se od te vlasti sada pere i sam Konaković.
