Postoji razlika između političkog neuspjeha i političkog projekta koji je ispunio svoju svrhu. Neuspjeh je kada pokušate nešto izgraditi pa vam se sruš ili neuspijete završitii. Projekat je kada tačno znate da će se srušiti, ali vam je dovoljno da neko vrijeme stoji uspravno.
Trojka apsolutno liči na ovo drugo. Projekat!
Pojašnjeno, jedna stara politička istina kaže da koalicije nastale na zajedničkim interesima traju dok postoje interesi, a one nastale na tuđim željama raspadaju se čim nestane nadzornika. Nije teško shvatiti gdje su SDP, NiP, Naša stranka.
Naša stranka danas optužuje SDP za Autoceste, Južnu interkonekciju i borački dodatak. NiP i SDP vode rat oko BH Telecoma. Svako svakoga optužuje za pogodovanje, nesposobnost, blokade i političku trgovinu. Ljudi koji su prije dvije godine uvjeravali građane da predstavljaju novu političku avangardu, danas zvuče kao da jedni o drugima pišu krivične prijave.
I sada dolazi pitanje koje niko od njih ne želi postaviti. Ako ste danas jedni drugima najveći problem, zašto ste uopće zajedno?
Odgovor nije u Sarajevu. Odgovor nikada nije ni bio u Sarajevu.
Jer, Trojka nije nastala kao rezultat prirodnog političkog sazrijevanja niti kao posljedica programsko-interesnog jedinstva. Nastala je kao politički projekat koji su snažno podržavali dijelovi međunarodne zajednice. Nakon izbora 2022. godine dobila je dodatni institucionalni zamah kroz odluke visokog predstavnika, uz obrazloženje da Bosni i Hercegovini trebaju funkcionalnije institucije i deblokirani procesi.
To je bila službena verzija.
Nezvanična je bila mnogo jednostavnija, sastaviti bilo kakvu vlast koja može biti predstavljena kao “proevropska”, pa makar se njeni sastavni dijelovi međusobno podnosili jednako dobro kao benzin i otvoreni plamen.
Nije problem što se danas svađaju. Problem je što su svi znali da će se svađati. Znali su to građani, znali su novinari, opozicija…
Znali su i sami lideri Trojke. Znali su i oni koji su ih politički gurali.
Jer nije postojala ozbiljna politička analiza koja je mogla zaključiti da će tri stranke sa različitim ideološkim polazištima, različitim interesnim mrežama i centrima odlučivanja četiri godine funkcionisati kao homogena vlast.
To nije bila procjena. To je bila želja. A politika koja se gradi na željama završava kao terapijska grupa, a ne kao vlast.
Najveća prevara nije bila priča o evropskom putu. Najveća prevara bila je priča da će upravo ova koalicija zaustaviti Dodika i Čovića.
Rezultat? Dodik nikada nije bio politički komotniji. Čović je danas najsigurniji u svoju dobru pregovaračku poziciju.
A Trojka se međusobno iscrpljuje oko javnih preduzeća, direktorskih fotelja i raspodjele političkog plijena.
Kao da je Bosna i Hercegovina premala za njihove sujete, ali dovoljno velika za njihove apetite.
Posebna ironija jeste što danas isti oni koji su tvrdili da su “drugačiji” koriste potpuno isti politički arsenal koji su godinama pripisivali svojim prethodnicima. Stranačko zapošljavanje postalo je “profesionalizacija”. Podjela funkcija nazvana je “balans”. Politička trgovina postala je “kompromis”. A svaka kritika proglašavana je napadom na evropski put.
Evropa je, izgleda, postala najjeftiniji politički deterdžent. Sve opere. Čak i ono što se oprati ne može.
Međutim, ni međunarodni pokrovitelji ovog eksperimenta ne mogu pobjeći od vlastite odgovornosti. Godinama su građanima objašnjavali da upravo ova garnitura predstavlja novu eru političke odgovornosti. Da su to ljudi koji će vratiti povjerenje u institucije. Da će deblokirati državu, ubrzati reforme i pokazati kako izgleda moderna evropska vlast.
Dobili smo nešto sasvim drugo. Koaliciju koja se raspada pred kamerama. Vlast koja najveću energiju troši na unutrašnje sukobe.
I državu koja je izgubila još četiri godine čekajući da neko shvati kako politička hemija nije isto što i diplomatska matematika.
Možda će jednog dana neko napisati ozbiljnu studiju o tome kako se u Bosni i Hercegovini proizvode vlasti koje nemaju unutrašnju logiku, ali imaju snažnu međunarodnu podršku. Kako se od političkih manjina prave većine. Kako se od neslaganja pravi stabilnost. I kako se od propagande pokušava napraviti stvarnost.
Ali ni tada neće biti najvažnije pitanje ko je kriv. Najvažnije pitanje je ko će platiti cijenu još jednog neuspjelog eksperimenta.
Odgovor već znamo. Neće je platiti ambasadori ni visoki predstavnici. Neće je platiti međunarodni činovnici koji danas sjede u nekim drugim državama i pišu neke nove političke recepte.
Platiti će je građani Bosne i Hercegovine. Kao i svaki put kada se njihova država pretvori u laboratoriju za tuđe političke teorije.
A Trojka?
Ona će ostati upamćena kao orkestar koji je obećao simfoniju evropskih integracija, a na kraju mandata uspio odsvirati samo koncert za propast. I Bregin Orkestar za svadbe i sahrane bi im pozavidio.
I možda je upravo to bila njena jedina dosljednost. Sve vrijeme je bila glasna. Samo nikada nije bila usklađena.
