Reisu-l-ulema Husein-ef. Kavazović jučer je iz Lukavca rekao ono što bi u ovoj zemlji konačno trebalo postati politički alarm. Čuvati duhovno jedinstvo Bošnjaka i ne dozvoliti da mržnja koju proizvode loše politike postane trajno stanje među ljudima. Posebno je upozorio na one koji, želeći stati na čelo naroda, a gaze čast i dostojanstvo drugih.
To nije samo vjerska poruka. To je dijagnoza našeg političkog stanja.
Jer već godinama s ovih stranica upozoravam na istu stvar. Patriotski prostor Bosne i Hercegovine ne razara samo neprijateljska politika izvana. Razara ga i falangizacija iznutra. Od ljudi koji bi trebali biti politički konkurenti pravimo neprijatelje,a od patriota mete.
Još 2022. upozoravao sam da se bošnjački i bosanski politički prostor pretvara u getoizirane falange. Danas je jasno koliko je ta pojava opasna. Umjesto da se borimo za jaču državu, borimo se za prevlast vlastite političke družine. Umjesto da gledamo ko radi protiv Bosne, gledamo ko je dovoljno „naš“.
I tu počinje katastrofa.
Patriotizam se sve češće svodi na stranačku iskaznicu, Facebook stranicu, političkog lidera ili grupu koja određuje ko je podoban, a ko izdajnik. Ako kritikuješ „našeg“, radiš za „njihove“. Ako tražiš odgovornost, rušiš državu. Ako nisi dio falange, postaješ neprijatelj.
Kavazović govori o mržnji koju proizvode loše politike. Moji tekstovi godinama govore o tome kako se ta mržnja organizuje i iz vana i iz unutrašnjosti, umrežava i pretvara u političko oružje.
I zato moramo biti brutalno iskreni. Nisu svi koji se zaklinju u Bosnu patriote. Kao što nisu svi koji govore o Bošnjacima spremni učiniti nešto za Bošnjake. Patriotska zastava sama po sebi nikome ne daje pravo na patriotizam. Nacionalna ili građanska retorika nikome ne daje imunitet od kritike.
Ali postoji i druga opasnost. Da mržnja prema onome ko misli drugačije postane veća od ljubavi prema onome što nam je zajedničko.
To smo već jednom skupo platili.
godine dio patriotskog biračkog tijela ubjeđivan je da je najvažnije pobijediti „njih“. Danas znamo da nije dovoljno pobijediti nekoga. Mora se znati šta ćeš uraditi nakon pobjede. Možeš osvojiti vlast, a izgubiti državu. Možeš dobiti funkcije, a izgubiti institucije. Možeš pobijediti izbore, a izgubiti četiri godine, posljedično i duže.
Zato nam ne treba političko jedinstvo koje liči na jednoumlje. Ne treba nam bosanski monolit. Trebaju nam različite ideje, stranke i ljudi. Ali moramo imati granicu preko koje se ne ide. Ne smijemo jedni drugima postati veći neprijatelji nego oni koji Bosnu otvoreno žele slabiju, podijeljenu ili nepostojeću. Četiri godine svjedočimo tome što ne smijemo, dovoljno vremena da diplomiramo samosvijest o opasnosti unutrašnje podjele.
Jer pluralizam znači da protivniku priznaješ pravo da postoji. Falanga mu priznaje samo pravo da nestane. Reis kaže da će se mržnja loših politika otopiti kao snijeg. Hoće. Ali pitanje je šta će ostati ispod tog snijega.
Hoće li ostati društvo sposobno da se pogleda u oči? Hoće li ostati politički prostor sposoban braniti Bosnu? A izazovi su tu i bit će ih više. Ili ćemo tek tada shvatiti da smo, dok smo jedni druge nazivali izdajnicima, plaćenicima i neprijateljima, potrošili vlastitu snagu?
Historija nas je tome već učila. Kada se patriote podijele, neprijatelji ne moraju pucati. Samo čekaju.
A mi im, ako ovako nastavimo, možemo sami završiti posao.
